Postoje obećanja koja izgovaramo kao djeca, ne shvatajući njihovu težinu. Izgovorena tiho, ponekad u suzama, ponekad u strahu, ali nose snagu koja traje cijeli život. Ova priča govori upravo o takvom obećanju – o dvjema sestrama, razdvojenim u djetinjstvu, koje je sudbina razbacala na različite strane svijeta, ali koje nikada nisu prestale da jednu drugu nose u sebi.
Djetinjstvo iza zidova sirotišta bilo je teško i haotično. Elena i Mia odrasle su bez ljubavi roditelja, bez majčinog zagrljaja i očeve zaštite. Sirotište je bilo mjesto gdje su naučile da prežive, ali i mjesto koje im je oduzelo njihovu sreću. Svijet im je bio jednostavan: metalni kreveti, stroga pravila i jedino što su im davale snage bila je međusobna povezanost. Mia je bila Elenina sjena – uvijek je bila uz nju, tražila je njen pogled čim bi se probudila, osjećala se sigurno samo ako je starija sestra bila blizu. Elena, iako dijete, instinktivno je preuzela ulogu zaštitnika.
U tom okrutnom okruženju, gdje su emocije bile zabranjene, Elena je naučila male vještine preživljavanja. Naučila je kako da plete sestrinu kosu da je smiri, kako da sakrije dodatno pecivo u džepu, kako da se osmijehne odraslima i odgovori “ispravno”, kako bi bile manje kažnjavane. Njihove snove nisu bile velike, nisu maštale o bogatstvu ni luksuzu. Njihov jedini san bio je jednostavan – da odu zajedno. Da ne budu razdvojene, da ne budu prepuštene svijetu koji ih je već zaboravio.
Međutim, sudbina je imala drugačije planove. Par s osmijehom, punim ljubavi, ali hladnim pogledom, došao je u sirotište. Nisu vidjeli dvije sestre, vidjeli su samo jedno dijete. Elena je bila obaviještena da će biti usvojena, a njen prvi instinkt nije bio sreća, nego strah. Strah za svoju sestru Miu. Kad je pitala o Miji, odgovor je bio hladan i okrutan: „Za nju će doći neko drugi.“ Tada je nastao trenutak koji će pratiti Elenu cijeli život. Mia je vrištala, obećavala da će biti dobra, molila. Elena ju je držala koliko god je mogla, dok ih nisu silom razdvojili. Tada joj je šapnula riječi koje će pratiti cijeli život: „Naći ću te. Obećavam.“
Nakon toga, Elena je živjela u usvojiteljskoj obitelji, gdje nije imala ljubavi, ali barem je imala osnovne stvari – krevet, hranu i školu. Međutim, prošlost je bila nešto o čemu nije smjela govoriti. Pričanje o sirotištu nije bilo poželjno, pričanje o Miji – gotovo zabranjeno. Naučila je da ćuti, ali zaboraviti nikada nije mogla. Godine su prolazile, ona je postajala odrasla osoba, studirala, radila, udala se, ali u njenoj unutrašnjosti, duboko u srcu, bila je praznina koju je jedino Mia mogla popuniti.
Kada je postala punoljetna, Elena je pokušala da pronađe svoju sestru, ali tragovi su bili zbrisani. Ime joj je bilo promijenjeno, a dosijei su bili zaključani. Ipak, Elena nije odustajala. Ponovo i ponovo je pokušavala, ali svaki put je dobijala isti odgovor. Život je išao dalje, ali njena potraga za sestrom nije prestajala. Spolja je sve izgledalo stabilno: brak, karijera, ali unutra – bila je praznina, koju je mogla popuniti samo Mia.
- A onda, jednog dana, sve se promijenilo. Elena je bila na poslovnom putu, u supermarketu, i tada je vidjela djevojčicu koja je nosila narukvicu. Tanka, pomalo iskrivljena, crvena i plava. Narukvica koju je Elena isplela prije trideset i dvije godine za svoju sestru, obećavajući joj da je nikada neće zaboraviti. Znao je to odmah. Gledajući djevojčicu, vidjela je isto lice, isti pogled, iste oči. Ispod narukvice, srce je počelo kucati brže. Djevojčicina majka bila je Mia.
Susret je bio tih, ali snažan. Suze, nevjerica, tuga i sreća – sve je to prolazilo kroz njihove misli. U kafiću pored supermarketa, sestra i sestra su se konačno spojile u jedno. Nisu pokušale nadoknaditi izgubljeno vrijeme, nisu pokušale da brišu sve što je prošlo. Počele su polako, s pažnjom, s poštovanjem. Poruke, telefonski pozivi, kratke posjete. Gradile su dva različita života u jedno, spajajući ih polako, ali sigurno.
Obećanje iz djetinjstva – pronaći te – ispunjeno je.
