Neki ljudi u jednom periodu svog živata odlučuju napustiti svoju porodicu , kuću i cjelokupnu civilizaciju , i odluče se na samostalan život u divljini daleko od očiju javnosti. U današnjem članku vam donosimo jednu takvu priču.
U 1980-ima, Gorštak Nedeljko se odlučio povući iz društva, prigrlivši život samoće koji je jedinstven za njega.
Početkom prošlog stoljeća Goršatk Nedeljko Tomušilović hrabro se odlučio za povučeni život u netaknutoj divljini Dugog Polja, nedaleko od Modriče. Već više od 41 godinu odlučno se odupire privlačnosti moderne civilizacije, odlučujući živjeti u zemunici, udaljen od ljudske interakcije i obavijen neukroćenim divljim stvorenjima.
- Njegovo jedino društvo je mačić, s kojim dijeli svoje skromne zalihe, dok sporadični posjeti brata i novosti s radija čine njegovu jedinu vezu s vanjskim svijetom. Sada u dobi od 70 godina, Goršatk Nedeljko Tomušilović posvetio je više od četiri desetljeća životu u samoći, prihvaćajući kušnje i izolaciju koje donosi život u divljini.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, Nedeljko, stanovnik planinskog kraja, odlučio se povući iz društva i krenuti u samotnički život. Tvrdi da je zbog dugotrajne bolesti otišao s ovoga svijeta, ali je ostao neukopan. Iako je oženjen i ima sina, kćer i unuke, nepogrešiv je izostanak obiteljskih okupljanja i kućnog života.
Nakon Titove smrti i raspada Jugoslavije koji je uslijedio, odlučio se oprostiti od civilizacije i prihvatiti život pod vedrim nebom, boraveći u skromnoj kućici od blata zajedno s divljim stvorenjima. Nedeljko tvrdi da je završio osnovno obrazovanje prije nego što se posvetio usavršavanju košarkaških vještina. “Zvao sam se Brđo. Za vrijeme sukoba bio je haos, korpara bi se gasila.
Živio sam u Subotici i bio sam zaposlen na građevini”, priča Nedeljko, oduševljeni penjač. Područje koje okružuje njegovu kuću jasno odražava njegovo vlasništvo i organizaciju. Ispričao je razgovor koji je vodio s bratom, ističući pedantan red koji je održavao izvan svoje nastambe.
Noseći kolač, brat mu je prišao, a Nedeljko je često dolazio u bratovu kuću da cijepa drva. Iskreno priznaje da, zbog neupućenosti u društvene interakcije i posjete, ima tremu kad god mu netko dođe u posjet.
U dobi od 70 godina otkrivam da više ne posjedujem snagu malog djeteta. Moj posljednji posjet Modriću dogodio se 2012., tijekom kojeg sam naišao na zdravstvene probleme koji su me spriječili da u potpunosti cijenim to iskustvo. Iako se ne smatram lovcem entuzijastom, uživam u pripremi tradicionalnih domaćih jela, poput krumpira. Međutim, uočio sam neke anomalije s mlijekom i odlučio sam ga baciti kao mjeru predostrožnosti. Svoju priču s nama dijeli Nedeljko, koji je trijumfalno pobijedio značajnu ovisnost o cigaretama.
Ugniježđen među jabukama i grožđem u blizini svoje zemunice, on se hrani ovim voćem dok vjeruje da je svaka pojava na svijetu fundamentalno “poremećena”. Prema Nedeljkovim riječima, on sebe doživljava kao potpuno osebujnog i često se nalazi izoliran zbog svoje percipirane ekscentričnosti, zbog čega ga drugi nazivaju ludim. Nepokolebljivom odlučnošću prihvaća život pod golemim nebom bez žaljenja, izjavljujući da bi mu, ako mu se pruži još jedna prilika, jedina želja bila vratiti se u Jugoslaviju i bodljikavom žicom utvrditi njezine granice. Nedeljko s ponosom tvrdi: „Sagradio sam drvenu kuću na sedam-osam različitih lokacija, sve povoljno u blizini.
Unutar niske zemunice nalazi se jedna osamljena prostorija. Ovaj prostor je opremljen krevetom, peći, jednom stolicom i raznim drvenim predmetima. Nedeljko utjehu pronalazi u zvucima radija, a često se bavi omiljenim hobijem crtanjem bojicama na bloku broj 5, što smatra neophodnim.
- Na YouTube kanalu “Tata brada” Nedeljko iznosi svoje mišljenje o pjesmama i novostima našeg autora, uz tvrdnju da ga ništa ne uznemirava i ne nervira. Neđo tvrdi da će koliba stajati kao trajni simbol mogućnosti posjedovanja nečega u životu. Kad su ga pitali o njegovom pravom identitetu, on na trenutak oklijeva, kao da se bori da se prisjeti, prije nego što se konačno sjeti svog imena.
