“Odlučili smo.”
Srce mi je poskočilo. Moje ruke su se ponovo počele znojiti, a um je bio prepun pitanja. Nisam znala na šta misli, šta odlučili su? Osjećala sam da je to trenutak koji će zauvijek promijeniti moj život.
“Odlučili smo da preuzmemo brigu o djetetu koje ste pronašli”, nastavio je.
Nisam mogla vjerovati. Očekivala sam da će reći nešto sasvim drugačije, možda će me optužiti, možda će me pitati zašto sam ga uzela. Ali ništa od toga. On je bio ozbiljan, možda previše ozbiljan, što mi nije pomoglo da se opustim.
“Zašto?” izgovorila sam jedva razumljivo, još uvijek u šoku. “Zašto ste odlučili preuzeti bebu?”
Iako su oči starog čovjeka bile pune ozbiljnosti, u njegovom glasu nije bilo stresa. “Zato što ona ima pravo na život. Na ljubav. Na budućnost.”
Za tren oka, osjećala sam tešku odgovornost koja mi se slijevala u srce. Bilo je jasno da bi ovaj korak mogao promijeniti život ne samo djetetu, nego i meni. Da, bila sam žena koja se borila za svoj život i sina, ali sada sam bila suočena s neočekivanim izazovom. Morala sam odlučiti.
Moj um je bio u vrtlogu. Nije bilo lako donijeti ovakvu odluku. Biti samohrana majka dvoje djece, to je bila već velika odgovornost. Ali kako bih mogla ostaviti dijete koje nije imalo nikoga? Bebe nisu birale da dođu na svijet, a svi oni zaslužuju ljubav i skrb.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, konačno sam progovorila: “Daću sve od sebe. Učinit ću to.”
Starac je klimnuo glavom, ali nije izgledao iznenađeno mojim odgovorom. “Dobro. Imate našu podršku, ali morat ćete razumjeti da ovo nije samo odgovornost. Ovo je obaveza na koju morate biti spremni, na koju se morate posvetiti.”
Izmjenjivali smo nekoliko formalnosti, dogovarali detalje, i na kraju sam se vratila kući s jednom bebom više nego što sam imala kad sam otišla na posao. Bilo je to neobično iskustvo, jer je moj dan počeo kao svaki drugi, a završio u potpunom preokretu.
Kada sam stigla kući, svekrva me samo pogledala, nije ništa pitala. Znao je da je ona uvijek tu, i da sada moramo biti snaga jedni drugima. Nahranila sam novorođenče, držala ga na rukama, osjećajući njegov mali, slabi duh kako traži ljubav i pažnju. Naš sin je spavao u svom krevetu, a nova beba je tiho spavala na mom krilu.
Zar sam učinila ispravnu stvar? Da li će me život nagraditi za ovu odluku, ili ću se suočiti s još većim izazovima nego ikada prije? Nisam znala, ali bila sam sigurna u jedno – nikada neću žaliti što sam pomogla djetetu koje nije imalo nikoga, jer u ovom svijetu, ljubav je jedini pravi odgovor.
Dani su prošli, a moja svakodnevica je postala još složenija. Povremeno se pitam kako ću to sve izdržati, ali kad pogledam u oči oba svoja sina, znam da sam na pravom putu. I iako život nikada ne ide onako kako bismo željeli, najvažniji su trenuci kada se odlučimo biti ono što je potrebno – ljubavi koja ne zna za granice.
