U današnjem tekstu vam donosimo jednu istinitu , poučnu priču, a pomalo i neobičnu. Naime , riječ je o čovjeku koji je nakon smrti supruge u njenim stvarima pročitao pismo , a sadržaj pisma je bio veoma zanimljiv.
Nakon pedeset godina braka, Marko je ostao sam u tišini kuće koja mu je odjednom postala prevelika. Njegova supruga Ana, s kojom je proveo cijeli život, preminula je tiho, baš onako kako je i živjela – nenametljivo i dostojanstveno. Dani nakon sahrane prolazili su sporo. On se bavio sitnicama, premeštao njene haljine iz ormara, pažljivo slagao fotografije i sjećanja, kao da time pokušava da je zadrži još malo.
Jednog popodneva odlučio je da otvori staru drvenu kutiju koju je Ana uvijek čuvala zaključanu. Nikada nije pitao šta je u njoj, poštovao je njenu privatnost, a ona bi se uvijek nasmiješila i rekla: „To je moja mala tajna.“ Kutija je sada stajala pred njim, prekrivena slojem prašine. Ruke su mu drhtale dok je otključavao bravicu.
Unutra je bilo nekoliko uvelih ruža, svilena maramica, stari komadi nakita i – pismo. Koverta je bila požutjela, na njoj je rukom bilo ispisano samo njegovo ime. Marko je osjetio kako mu se srce steže.
Polako je izvukao papir i počeo da čita.
„Dragi Marko,
Ako ikada pronađeš ovo pismo, to znači da me više nema. Želim da ti nešto priznam, nešto što sam cijelog života skrivala od tebe. Znam da će te boljeti, ali vjeruj mi, to nije bilo iz zlobe, već iz ljubavi i straha da te ne izgubim…“
Marku se maglilo pred očima. Riječi su bile ispisane njenim prepoznatljivim rukopisom, ali sadržaj je parao dušu.
Ana je priznala da je, prije nego što su se upoznali, bila zaljubljena u drugog muškarca – njegova najbližeg prijatelja Petra. Planirali su brak, ali sudbina ih je razdvojila. Kada je upoznala Marka, odlučila je da mu nikada ne kaže istinu, bojeći se da bi ga to povrijedilo. „Iako sam u početku još uvijek nosila uspomene na njega,“ pisala je, „s vremenom sam shvatila da je prava ljubav ona koju sam pronašla s tobom. Ti si bio moj oslonac, moj dom, moj život. Ali nisam imala snage da ti priznam da je u srcu nekada bio neko drugi.“
Marko je osjetio kako mu se tlo izmiče pod nogama. Pedeset godina ljubavi, smijeha, zajedničkih jutara i večeri, a sada – spoznaja da je na početku postojala tajna. Bol je bio nepodnošljiv. Sjeo je i dugo, dugo gledao u pismo, ne znajući šta da misli.
Ali tada je ugledao mali postskriptum na dnu stranice:
„P.S. Možda će ti ovo djelovati strašno, ali znaj – nikada nisam poželjela da je moj život bio drugačiji. Petar je bio mladalačka zabluda. Ti si bio moja istina. Kad god bih se probudila i vidjela tvoje lice, znala sam da sam izabrala ispravno. Hvala ti što si me volio i što si mi podario život vrijedan življenja. Ako te ovo pismo rastuži, molim te, sjeti se samo našeg smijeha, naše djece i unuka. To je dokaz da je naša ljubav bila jača od svega.“
Marko je ponovo pročitao te redove. Suze su mu tekle niz obraze, ali ovog puta bile su to suze koje nisu dolazile samo iz bola, već i iz shvatanja. Da, možda je Ana na početku voljela nekog drugog, ali pedeset godina koje su proveli zajedno nisu bile laž. Njihova djeca, putovanja, zajedničke večere i svi trenuci koje su dijelili – to je bila ljubav, prava i nepatvorena.
Tada se dogodio obrt koji nije očekivao. Na dnu kutije, ispod pisma, pronašao je malu bilježnicu. Otvorio ju je i ugledao desetine stranica ispisanih njenom rukom – dnevnik zahvalnosti. Svaki dan, gotovo pedeset godina, Ana je zapisivala po jednu stvar zbog koje je bila zahvalna. Na većini stranica stajalo je njegovo ime. „Zahvalna sam za Markov osmijeh danas.“ – „Zahvalna sam što me držao za ruku.“ – „Zahvalna sam jer me voli, iako nisam savršena.“
Marko je tada shvatio da pismo nije kraj njihove ljubavi, već njen dokaz. Možda je život započeo tajnom, ali je trajao u iskrenosti i predanosti. Ana je čitav život birala njega, iz dana u dan.
Sklopio je bilježnicu, prislonio je na grudi i šapnuo kroz suze: „I ja sam bio zahvalan, ljubavi. I ja.“
