Sveti Dometije Persijanac bio je čovjek koji je u burnom vremenu progona pokazao kako vjera može biti snažnija od straha. U nastavku teksta procitaaajte više…
Rođen daleko od hrišćanske tradicije, u zemlji u kojoj su bogovi bili mnogi i lažni, u srcu mu se ipak probudila čežnja za istinom. Kada je prvi put čuo za evanđelje, riječi Hristove pale su mu duboko u dušu. Bez dvoumljenja ostavio je dotadašnji život i primio krštenje, a ubrzo i monaški zavjet, želeći da sve što jeste i što ima preda Gospodu.
- Njegovi prvi podvizi odvijali su se u manastiru kod Nisivije. Tu je učio o molitvi, postu i bratstvu, ali osjećao je da ga Bog zove na još stroži put. Potražio je tišinu pustinje i duhovno vođstvo starca Nurvela, čovjeka koji je više od šezdeset godina živio bez raskoši i bez ikakvog vezivanja za svijet. Od njega je Dometije naučio da je najveće bogatstvo upravo u siromaštvu, a najveća snaga u skromnosti i molitvi.
Njegova svetost ubrzo je postala poznata ljudima. Oni koji su patili od bolesti dolazili su da traže pomoć, a Dometije bi se molio i mnogi su svjedočili da su ozdravili. Nikada nije tražio slavu, uvijek je govorio da je samo Hristos taj koji podiže i spašava. To ga je činilo još većim u očima naroda, ali i opasnim u očima onih koji su htjeli da ugase svako svjedočanstvo vjere.
Na prijestolu Rima tada je bio Julijan Odstupnik, car koji je prezirao hrišćanstvo i želio da ga zbriše. Kada je čuo za Dometija, poslao je vojnike da ga pronađu. Našli su ga u pećini gdje je tihovao sa svojim učenicima. Nisu naišli na oružje, niti na otpor – samo na molitvu. Ali to im nije smetalo da izvrše surovu naredbu. Zazidali su ga živog, zajedno sa dvojicom njegovih učenika. Tako je, u mukama tijela, ali sa dušom predanom Bogu, Sveti Dometije završio svoj zemaljski put 363. godine.
- Njegova smrt nije označila kraj, nego početak nečeg većeg. Vjernici su ga počeli poštovati kao mučenika, a njegovo ime prenosilo se kroz vijekove kao primjer istrajnosti. Dometije je pokazao da čovjek može izdržati i ono što se čini nepodnošljivim ako je srce vezano za Hrista.
Danas, vjernici mu se obraćaju u molitvi vjerujući da on i dalje posreduje pred Bogom, baš kao što je nekada molitvama pomagao bolesnima. Njegov život i mučeništvo podsjećaju nas da je vjera dar koji treba čuvati i hraniti, jer ona daje hrabrost da se izdrže i najveća iskušenja.
Spomen Svetog Dometija nije samo prisjećanje na prošlost, već poziv svakome od nas da razmislimo o svojoj vjeri i o tome koliko smo spremni da istrajemo. Njegovo svjedočanstvo poručuje da se Božja milost izliva na one koji ostanu vjerni do kraja, a nagrada onih koji istraju nije prolazna – već vječna
