U današnjem članku vam pišemo o Momi Kaporu, čovjeku koji je najljepše objasnio šta ostaje poslije raskida, ne samo kroz svoje knjige već i kroz čitavu filozofiju života.
Njegove rečenice, iako jednostavne, često nose težinu koja se osjeti tek kada se proživi. Kapor je umio uhvatiti svaki titraj emocije, od prve zaljubljenosti pa sve do one posljednje tuge koja ostaje kad dvoje ljudi odluče da im se putevi razdvajaju.
Upravo zato, njegova razmišljanja o raskidima i onome što poslije njih ostaje mnogima su postala oblik utjehe, podsjetnik da kraj jedne priče često znači početak neke sasvim nove.
Momo Kapor je vjerovao da poslije svakog rastanka ostaje jedna vrsta tihe praznine, ali i tragovi koji se ne mogu izbrisati. Govorio je da ljubav ima svoje mirise, zvukove i boje, te da se oni dugo zadržavaju u čovjeku, čak i kada je osoba koja ih je izazvala već daleko. Taj trag on nije smatrao teretom, već nečim što svako nosi kao podsjetnik da je jednom u životu osjećao snažno, iskreno i potpuno. Po njemu, prava je ljubav ona koja čovjeku doprinese, makar kasnije i boljelo.
Kada su ga pitali šta najviše ostaje poslije raskida, Kapor je često naglašavao da su to male stvari. Sitnice koje se ponekad čine beznačajnim, ali upravo one najdublje režu kada dođe kraj. Ostane navika da pogledamo na telefon u isto vrijeme, ostane pokret ruke kojim pomjeramo kosu jer nas je ta osoba često tako dodirivala. Ostane muzika koju više ne možemo slušati bez suza ili kafić koji danima zaobilazimo samo zato što je nekada bio naše mjesto. Te male, gotovo neprimjetne stvari najduže traju i najteže se zaboravljaju.
Kapor je znao reći da poslije prekida ostaje i tiha zahvalnost, ali ona se pojavi tek kasnije, kad prođu najžešći talasi tuge. To je zahvalnost što smo bili voljeni i što smo voljeli, što smo imali s kim dijeliti svoje radosti i brige. Iako se u trenutku rastanka čini da je sve izgubljeno, s vremenom čovjek počne da shvata da je svaka ljubav oblikovala dio njegove ličnosti. Po tome je Momo Kapor bio poseban – nije ljubav posmatrao kao nešto prolazno, već kao dio našeg unutrašnjeg bića.
Govorio je i o tome kako se ljudi poslije raskida često pokušavaju pretvarati da ih ništa ne boli. Prave se jaki, ubjeđuju sebe da će sve proći za nekoliko dana, ali Kapor je tvrdio da nema ništa loše u tome da čovjek tuguje.
Tuga je po njemu dokaz da je postojala veza koja je bila važna. Ako nas raskid potpuno ostavi ravnodušnim, onda to nije bilo ni blizu onoj ljubavi koja ostavlja trag. On je smatrao da svaki čovjek ima pravo da plače, da se pita zašto je došlo do kraja i da neko vrijeme luta kroz vlastite misli. To je prirodan dio procesa ozdravljenja.
Ipak, ono što je posebno naglašavao jeste da poslije svakog rastanka ostaje želja da čovjek bude bolji. Ljudi se, prema njegovom shvatanju, mijenjaju poslije ljubavnih brodoloma. Postaju mudriji, oprezniji, ali i jači. Raskidi uče čovjeka da je sve prolazno i da je jedino važno ono što nosimo u sebi. A u sebi, htjeli to ili ne, nosimo sve one koji su nas na neki način obilježili.
Kapor je volio reći da je najvažnije shvatiti da ljubav ne nestaje naglo, već se polako pretvara u uspomenu. Ona postane dio jedne šire slike, dio našeg životnog putovanja. Često je znao naglasiti da pravi kraj ne postoji, jer jednom kada nekoga volimo, dio te ljubavi ostaje u nama zauvijek. Ne zato što smo slabi, nego zato što je ljubav uvijek vrijedna traga koji ostavi.
Na kraju, ono što Momo Kapor ostavlja generacijama jeste poruka da se ne plašimo ljubavi, ali ni rastanaka. Sve što nam se dogodi, čak i ono bolno, dio je života koji nas oblikuje. Poslije svakog kraja postoji prostor za novi početak, a uspomene nisu teret, nego dokaz da smo imali hrabrosti da volimo.
