U društvu u kojem materijalne stvari često zasjenjuju iskrene emocije, izvanredna priča iz Bosne o Hajrudini Veletović koji živi u Sarajevu , služi kao svjedočanstvo trajne snage prave ljubavi. Više od decenije Hajrudin je dokazao da prava ljubav ipak postoji , te da nije mit. Naime , živio je sasvim normalan bračni život sa svojom suprugom Emirom , s kojom je dobio djecu , a potom i unučad.
U 2011. godini njihovi životi su prošli tako drastične promjene koje nikada nisu mogli ni shvatiti.
- U vrijeme kada je moja supruga tek dobila vozačku dozvolu, razvila je snažnu strast za vožnjom i često bi koristila svaku priliku za to. Jednog dana smo odlučili da se provozamo i svratili smo kod prijatelja da uživamo u kafi. Bio je sunčan dan početkom maja, pa je izgledalo čudno kada je iznenada spomenula da joj je hladno. Zabrinuti smo izašli napolje da se malo sunčamo, ali na moj šok, iznenada se srušila i vidio sam da nikako nije dobro. Bilo mi je jasno da ovo nije tipična epizoda nesvjestice; Mogao sam da čujem klokotanje i znao sam da se nešto ozbiljno dešava. Bez oklijevanja smo je brzo smjestili u auto i odvezli u najbližu hitnu pomoć. Kako bih upozorio druge vozače na našu hitnost, aktivirao sam sva četiri žmigavca, a moj šesnaestogodišnji sin je preko prozora automobila molio ljude da se uklone, iako su, nažalost, mnogi zanemarili našu molbu za pomoć. Ovo je iskaz Hajrudina u intervjuu za YT kanal “Alen Avdić”.
U jednom trenutku, Elmira se osvijestila u vozilu i izgovorila posljednje riječi koje je Hajrudin mogao čuti.
Tokom vožnje automobilom, osjetila je trenutak mučnine i upozorila me da usporim, uvjeravajući me da se osjeća bolje. To su bile posljednje riječi koje mi je izgovorila, a njihov eho nastavlja da odzvanja u mojim mislima do danas.
Kada je dobio vest od lekara, bio je potpuno zatečen i nije imao pojma kako da to obradi; međutim, on je ostao pun nade da će situacija na kraju biti riješena.
U kasnim popodnevnim satima stigli smo u bolnicu gdje su ljekari hitno obavili preglede i utvrdili da je zadobila krvarenje u mozgu uzrokovano rupturom aneurizme mozga. Medicinski tim se neumorno borio da joj spase život, čak se više puta obraćao renomiranom doktoru za pomoć. Ostaje nejasno šta je odgodilo njegov dolazak, ali se konačno pojavio u večernjim satima i obavijestio me da joj je ostalo otprilike sat i po života. Uprkos lošim prognozama, uložili su sve da je spasu. Operisana je i ostala u medicinski indukovanoj komi sedam dana.
Nažalost, komplikacija je nastala kada su medicinski radnici pokušali da je probude iz medicinski izazvane kome.
Harudin pripovijeda o trenutku kada se njegova voljena osoba osvijestila, zahvativši svoju okolinu prije nego što se u njoj dogodio iznenadni i upečatljivi događaj. Upravo u istom stanu u kojem je obavljena operacija doživjela je infarkt mozga. Zanimljivo je da doktor nije gubio vrijeme tražeći pristanak i odmah pristupio operaciji u Harudinovom odsustvu. Doktor je donio odluku da joj ostavi otvorenu lobanju, omogućavajući neophodnu ekspanziju mozga, uz vješto šivanje kože. Harudin izražava duboku zahvalnost doktoru na ovoj intervenciji koja spašava život. Kada je Harudin stigao tokom posete, obavešten je da je doktor trenutno u toku druge operacije. Situacija je ostala zbunjujuća za Harudina, jer su tek probudili njegovu voljenu osobu.
Prije nego što je primljen u bolnicu, njegovo postojanje je bilo slično paklu iz noćne more.
Najteži trenutak dogodio se dok sam stajao ispred bolnice, nestrpljivo čekajući vijesti. Medicinski radnici su mi savjetovali da se vratim kući i odmorim, predlažući da ih posjećujem u određeno vrijeme. Međutim, nisam se mogla natjerati da odem, jer sam se bojala da bi moja voljena osoba mogla preminuti u mom odsustvu. Mogao sam da osetim vezu između naših duša, i brinuo sam se da bi, ako ne oseti moje prisustvo, možda odlučila da ode. Očajnički sam molio medicinske sestre da mi omoguće pristup prozoru, omogućavajući mi da je vidim i da se moj glas čuje. Sa tog prozora sam je dozivao, izgovarajući ljupku frazu “Elkice moja”.
Njeno prisustvo kod kuće mu je pružilo osećaj lakoće, jer je znao da je ona tu da ga podrži.
Uprkos savjetima mnogih koji su me nagovarali da je smjestim u ustanovu, tvrdeći da to neću moći podnijeti i da za nju nema nade, nisam mogao podnijeti pomisao da ostavim tako nesebičnu i punu ljubavi zena. Oduvijek je bila tu za druge, a sada je nisam mogao napustiti. Moje srce kuca samo za nju; ona je ljubav mog života i nikada ne bih razmišljao da je ostavim. Doktori su u početku predviđali da neće dugo preživjeti, ali evo nas, trinaest godina kasnije, i njeno stanje se zapravo popravlja. Čak smo putovali u Zagreb i Tursku na specijalizirani tretman.
- U najboljim godinama njenog života, u četrdesetim, dogodilo se nešto nesretno. Bilo je to vrijeme kada smo trebali više uživati. Sada, sa dolaskom naših petoro unučadi, trče oko nje, obasipaju je poljupcima i u tom trenutku svi trepnu stvarajući zaista prekrasan prizor. Kad god uđem u sobu, ona okrene glavu i prati moje pokrete očima. Kada je lagano premjestim, ona sada pruža blagi otpor, kao da mi pokušava pomoći. Zanimljivo, uspjela je pojesti bananu kroz špric. Srećom, njene rane se nisu ponovo otvorile, jer sam uz nju svaki sat svakog dana.
Hajrudin ima samo jednu želju u životu.
- Cijelo moje postojanje vrti se oko nje, sa svakim otkucajem srca posvećenom njoj. Odlučan sam da se borim za nju dok sam živ. Čak i ako me nadživi, ovu privrženost ću prenijeti na svoju djecu, pozivajući ih da se brinu o njoj. Jednostavan čin da s njom podijelim šolju kafe, držim je u svojoj ruci i oprostim se moja je krajnja i najdublja čežnja. Ona je razlog mog postojanja, moja druga polovina. Da je umrla, ne mogu da zamislim šta bi uradila ova preostala polovina mene. Želim da svi iskuse ljubav kakvu smo dijelili Elmira i ja, zaključio je.
