Postoji izreka koja je postala veoma popularna a to je da “Postoje dvije najjače žene na svijetu , a to su , samohrana majka i majka bolesnog djeteta.” U nastavku članka vam donosimo istinitu ispovjest jedne samohrane majke.
Moja komšinica, žena u ranim tridesetima, doselila se u našu zgradu prije tri godine. Bila je tiha, povučena i uvijek nekako umorna, ali s toplim osmijehom koji nije mogao proći neprimijećen.
Uz nju je uvijek bio njen mali sin, dječak od oko pet godina, plavokos i razigran, koji je uvijek nosio mali ruksak i plišanog medu pod rukom. Nije trebalo dugo da shvatimo da su samo njih dvoje – majka i sin, sami protiv svijeta.
Nisam je mnogo poznavala u početku. Pozdravile bismo se na stepeništu, razmijenile nekoliko riječi o vremenu ili poslu, i svaka bi nastavila svojim putem. Ali uvijek me fasciniralo koliko je smirena i dostojanstvena bila, iako se moglo naslutiti da joj život nije bio nimalo lagan. Kasnije sam saznala da ju je muž napustio dok je bila trudna. Nije se vraćao, nije pomagao, nije pitao. Ona je sve iznijela sama – trudnoću, porođaj, prve dječakove bolesti, neprospavane noći i dane bez novca.
Radila je sve što je mogla – čas u prodavnici, čas čišćenje po kućama. Dječaka bi ostavljala kod komšinice s drugog sprata ili bi ga vodila sa sobom, ako je posao to dopuštao. Bila je borac, iako se nikad nije žalila. Umjesto sažaljenja, iz nje je zračila snaga. I to me oduševljavalo.
S vremenom smo se zbližile. Počela bi mi dolaziti na kafu kad bi uspavala sina. Pričale bismo o svemu – o djetinjstvu, planovima, o stvarima koje su nas nekad činile sretnima. Uvijek je govorila da je njen najveći san samo da njen sin ima bolje djetinjstvo nego ona. Nije tražila luksuz, ni mnogo novca. Samo mir, sigurnost i ljubav.
Jednom prilikom, dok smo sjedile na balkonu, ispričala mi je da je često znala ostati bez ijedne marke u džepu, ali da nikada nije dozvolila da to dijete osjeti. Uvijek bi nekako smislila način – prodala bi nešto što joj ne treba, ispekla kolače i prodala ih po komšiluku, ili bi jednostavno preskočila večeru da bi mali imao doručak. I nikada nije gubila vjeru da će doći bolji dani.
Ti bolji dani zaista su i došli. Jednog jutra primijetila sam da se ispred zgrade parkirao bijeli kombi s logom neke firme. Ona je izlazila iz njega s osmijehom kakav do tada nikad nisam vidjela. Dobili su posao u lokalnoj školi – ona kao domarka, a njoj su omogućili i da njen sin ide u produženi boravak, besplatno. Njen trud, skromnost i upornost konačno su se isplatili.
Od tada se sve polako mijenjalo. Počela je više brinuti o sebi, češće se smijati, a i dječak je procvjetao. Bio je jedan od najboljih đaka u razredu. Učiteljice su govorile da je pametan, kulturan i drag dječak – „kopija svoje majke“, kako bi rekle.
Danas, kad ih vidim zajedno, uvijek se sjetim onih prvih dana – njenih umornih očiju i njegovih poderanih tenisica. I koliko se toga promijenilo zahvaljujući njenoj hrabrosti i vjeri. Naučila me više o životu nego mnoge knjige: da nikada ne znaš koliko je neko jak dok ga ne vidiš kako ustaje poslije svakog pada.
Moja komšinica me naučila i da prava ljubav nije u riječima, već u djelima – u majci koja u gluho doba noći pegla da bi dijete imalo urednu majicu za školu, u osmijehu koji krije brige i u tihoj borbi koja traje iz dana u dan.
Danas, kad je sretnem, više ne vidim samo samohranu majku. Vidim junakinju koja je pobijedila život, ženu koja je iz pepela izgradila novi početak i dokazala da ljubav majke može biti najjača sila na svijetu.
