Ispovjesti na društvenim mrežama su u poesljednje vrijeme postale veoma popularne. Naime , ljudi dijele svoje životne priče u nadi da će se naći neko ko je bio u sličnoj situaciji.
Prošlo je više od decenije, a bol u srcu i dalje traje jednako snažno kao prvog dana. Kada nestane voljena osoba, vrijeme stane, a svaki novi dan donosi samo jedno pitanje: gdje je i hoću li ga ikada više vidjeti?
Ova priča, koja počinje rečenicom “Moj brat je nestao prije 13 godina”, odraz je života mnogih porodica koje žive u neizvjesnosti, razapete između nade i tuge, čekajući glas, znak ili vijest.
Nestanak voljene osobe nikada nije običan događaj. To nije završetak poput smrti, jer smrt, koliko god bolna bila, donosi izvjesnost i mogućnost da se tuga s vremenom preradi. Nestanak, s druge strane, otvara vrata beskrajnoj tišini, osjećaju praznine i neprestanom traženju odgovora. Za porodicu je to rana koja ne zarasta, jer svaki dan donosi isto mučno pitanje – je li živ, pati li, ili je već otišao zauvijek.
Brat nije samo član porodice. On je prijatelj, oslonac, osoba koja dijeli djetinjstvo, uspomene i svakodnevne sitnice. Kada brat nestane, nestaje i dio vlastitog identiteta. Često se oni koji ostaju bore s osjećajem krivice – “jesam li mogao nešto učiniti, jesam li trebao prepoznati znakove, jesam li ga mogao spriječiti da krene tim putem?”. Takva pitanja, iako bez odgovora, svakodnevno razdiru srce.
Potraga traje godinama. Prvo se nada da će se pojaviti već sutra, pa za mjesec, za godinu. Porodice obilaze policijske stanice, dijele fotografije, objavljuju apele u medijima, nadaju se da će neko prepoznati lice. Svaki telefonski poziv može biti vijest koju čekaju, ali isto tako i još jedno razočaranje. Nakon nekoliko godina, glasovi nade se smjenjuju s glasovima očaja. Ipak, porodica nikada ne prestaje tražiti, jer prestati značilo bi priznati gubitak, a to je nešto što srce ne može prihvatiti.
Nakon trinaest godina, život ide dalje, ali u srcu onih koji čekaju vrijeme stoji. Djeca odrastaju, roditelji stare, svijet se mijenja, ali brat koji je nestao ostaje u sjećanju tačno onakav kakav je bio tog dana. Vrijeme ne može ukrasti njegov osmijeh, njegov glas i sve uspomene koje je ostavio. No, ono što vrijeme čini jest da umnožava osjećaj praznine. Jer svaka Nova godina, svaki rođendan i svako porodično okupljanje podsjećaju na jedno prazno mjesto za stolom.
Iako je bol ogromna, iz takvih priča rađa se i snaga. Ljudi nauče živjeti s neizvjesnošću, ali i cijeniti ono što imaju. Nauče biti podrška drugima u sličnoj situaciji, jer samo onaj ko je prošao kroz takvu tugu zna kako je nositi se s njom. Mnoge porodice nestalih postaju dio udruženja i grupa koje se bore da nestali nikada ne budu zaboravljeni. Oni traže da se njihova imena i lica ne izbrišu iz evidencija, da se nastavi potraga, da se ne odustane dok se ne pronađe istina.
Nestanak brata, sestre, djeteta ili roditelja ostavlja prazninu koja se ne može ispuniti. Ali ostavlja i sjećanje, koje je vječno. Svaka priča o nestalom nosi poruku o ljubavi, o snazi porodice i o tome koliko su ljudske veze jake.
“Moj brat je nestao prije 13 godina” nije samo rečenica o gubitku, već i rečenica o ljubavi koja traje. To je svjedočanstvo da čovjek ne prestaje postojati sve dok ga se neko sjeća i dok ga neko traži. Za porodicu, on je još uvijek tu – u mislima, u snovima, u svakodnevnim razgovorima. Oni ga čuvaju živim kroz priče, kroz fotografije i kroz ljubav koja nikada ne blijedi.
Na kraju, ovo nije priča o nestanku. Ovo je priča o nadi. Nadi da će jednog dana vrata zazvoniti, da će se čuti poznati koraci i da će se osoba koja nedostaje vratiti. A ako se to i ne dogodi, onda barem ostaje nada da će istina izaći na vidjelo, jer nijedna porodica ne zaslužuje da živi u neizvjesnosti.
I upravo ta nada, iako krhka, drži srce živim i daje snagu da se nastavi dalje. Jer brat koji je nestao nikada neće biti zaboravljen – on je i dalje tu, u svakoj misli, u svakoj suzi i u svakoj molitvi.
