Lola Novaković, poznata je ličnost jugoslavenske muzičke scene, svoju karijeru je započela veoma mlada. Kada je navršila 22 godine, njen izuzetan talent prepoznat je kada se pridružila Radio Beogradu kao vokalna solistica.
Njezina je karijera brzo krenula uzlaznom putanjom, obilježena mnoštvom hitova, pohvala i nastupa. U tom je razdoblju Novaković postala simbolom vrhunske glazbe, osvajajući publiku diljem Jugoslavije svojim srčanim izvedbama. Značajan vrhunac u njezinoj karijeri dogodio se tijekom natjecanja za Pjesmu Eurovizije 1962. godine, gdje je osigurala hvalevrijedno četvrto mjesto Jugoslaviji s pjesmom “Ne pali svjetla u sumrak”.
Ova izvedba učvrstila je njezinu reputaciju glazbene zvijezde, a pjesma je postala jedan od njezinih prepoznatljivih pjesama. Iako je njezina karijera bila impresivna, mediji su se često više fokusirali na njezin privatni život. Imala je tri braka i sama je preminula. Lola Novaković udavala se tri puta, a svaka od tih veza plijenila je pozornost javnosti. U prvi brak uplovila je s profesorom Borom Kragujevićem, no njihova je veza potrajala samo dvije godine.
Za drugog supruga, Milu Jovanovića, udala se 1966. godine, ali je njihov brak bio kratkog vijeka i završio razvodom samo četiri godine kasnije, 1970. godine. Najviše pažnje izazvao je njezin treći brak s estradnim umjetnikom Draganom Antićem. Značajna razlika u godinama – Lola je više od deset godina starija od Dragana – izazvala je mnogo nagađanja i kritika, osobito u konzervativnijem društvu tog doba. Unatoč kontroverzama, njihova veza trajala je do 2000. godine, kada su se razveli, nakon čega se Lola odlučila povući iz javnosti.
- Tijekom svog trećeg braka često je postajala predmetom medijske pozornosti, koja se često fokusirala na sporna pitanja. Izvješća su, među ostalim, tvrdila da je bila zatvorena u Rusiji, a neki su čak tvrdili da je bila agentica CIA-e. Lola Novaković se nakon razvoda povukla iz javnosti, pa je svojim vjernim obožavateljima omogućila da je vide samo na odabranim koncertima i nastupima u Kazalištu na Terazijama, gdje je bila na stalnoj funkciji. Prepoznata kao vodeća figura jugoslavenske glazbene scene, stekla je titulu “Prva dama jugoslavenske glazbe”, naziv koji joj dodjeljuju i mediji i njezini vršnjaci.
Nažalost, posljednje godine njezina života bile su obilježene izolacijom. Godine 2016. preminula je u svojoj kući na Ceraku, a prema izvješćima pronađena je u fotelji, djelovala je mirno spavajući, no pomnijim pregledom pokazalo se da je preminula. Tijekom svog života, vjerojatno obeshrabrena tretmanom koji je imala od strane medija i društva, izjavljivala je svoju želju da izbjegne pokop u Aleji velikih i umjesto toga preferirala je jednostavnije počivalište. Na dan kad je kremirana dogodila se neobična sramota – njezina rezidencija je provaljena, a lopovi su joj odnijeli brojne dragocjenosti koje su pripadale ovoj kultnoj glazbenici.
Ovaj događaj nije odmah dospio na naslovnice; tek nakon tri mjeseca, na nagovor bliske prijateljice, to je izašlo u javnost, što je dodatno uznemirilo njezine obožavatelje i obožavatelje. Mirjana Bobić Mojsilović naknadno je napisala tekst za “Večernje novosti” u kojem govori o Loli, ženi koja je došla predstavljati Beograd, uz napomenu da je “sahranjena kao općinsko dijete”.
Postaje očito da je djelo manje o samoj Loli, a više o suvremenom Beogradu, gradu koji poštuje pojedince za koje je bolje da su ostali u prošlosti, a zanemaruje one koji doista zaslužuju sjećanje. Dostavljamo vam kompletan tekst. U društvu vođenom izgledom, gdje se sve vrti oko rejtinga, naslovnica i potencijalne zarade, vrijednost života pojedinca tragično se svodi na oštru i nepopustljivu usporedbu koja procjenjuje nečiju vrijednost.
