U selu Donji Gaj krava je bila jednaka pravom bogatstvu. Za mnoge porodice predstavljala je sigurnost, hranu i jedinu garanciju da će preživjeti zimu.
Zato niko nije mogao shvatiti šta se dogodilo onog jutra kada je baka Stana, mršava starica sa maramom svezanom ispod brade, povela svoju voljenu Šarulju prema pijaci. Ljudi su je gledali ispod oka, šaputali jedni drugima i odmahivali glavama. Za njih je to bilo isto kao da je prodala vlastitu dušu.
Ali Stana je imala razlog. Mali Milan, sin njenog susjeda, dječak koji je odrastao bez majke i koji je oduvijek bio tiho, pametno dijete, dobio je priliku da upiše medicinski fakultet. Bila je to šansa koju njegovi siromašni roditelji nisu mogli platiti. Kad je Stana čula da Milan odustaje, osjetila je da joj se srce steže. „Pametan je, vrijedan je, on mora uspjeti“, govorila je sama sebi te noći dok nije mogla zaspati. Ujutro je donijela odluku koju bi malo ko donio.
Prodala je Šarulju, svoju jedinu kravu, i sav novac odnijela Milanovom ocu. „Evo, ovo je za njegovu prvu godinu. Nek ide, nek se školuje“, rekla je tiho, gotovo stidljivo. Umjesto zahvalnosti, dočekale su je podsmijeh i nevjerica. Komšije su otvoreno govorile da je poludjela. Neki su joj se smijali u lice. „Stano, ti ćeš umrijeti od gladi! Nije tvoj, pa što se žrtvuješ?“ govorili su. Ali ona bi samo slegnula ramenima i ponavljala: „Dijete treba šansu.“
Godine su prolazile, a Stana je ostala gotovo bez ičega. Živjela je skromno, jela tvrde korice hljeba koje su joj poneko dobacivao, i sve više zime provodila umotana u stare deke u svojoj trošnoj kući. Vijesti od Milana nisu stizale. Ljudi u selu su se naslađivali. „Eto ti tvoj doktor“, govorili su. „Nema ga, zaboravio je tebe, a ti si budala.“ Niko nije znao da je Stana svake večeri gledala prema putu i nadala se pismu, jednoj jedinoj poruci da je dobro i da je njena žrtva imala smisla.
Deseta godina donijela je najgore. Stana se razboljela i ostala prikovana za krevet. Nije više mogla ni do bunara, a komšije su rijetko dolazile. Za njih je bila tek starica koja je sama kriva za svoju sudbinu. Tog dana, kada su je neki opet ismijavali pred kućom, nebo se iznenada zatreslo od snažnog zvuka. Vjetar je podigao prašinu, a polje ispred Stanine kuće prekrio je sjenom veliki helikopter.
Ljudi su istrčali, neki iz straha, neki iz znatiželje. Helikopter je sletio, a iz njega je izašao elegantno obučen muškarac. Trebalo je nekoliko sekundi da ga prepoznaju. Bio je to Milan, sada vlasnik privatne klinike u Švicarskoj. Nije obratio pažnju na mnogobrojne poglede. Samo je brzo ušao u bakinu kuću. Sagnuo se nad nju, a Stana je jedva otvorila oči. „Došao si…“, šapnula je.
- Milan ju je nježno podigao u naručje, kao da podiže dijete, a zatim izašao pred cijelo selo koje je zanijemilo. „Ova žena je razlog što sam postao ono što jesam“, rekao je glasno. „Ona ima više srca nego svi vi zajedno.“ Komšije su pognule glave, posramljene, bez ijedne riječi.
