U tišini skromne lozničke ulice, među domovima koji čuvaju nebrojene uspomene, ovih je dana ponovno izronila priča koja je godinama tinjala kao prigušena obiteljska drama. U središtu ove priče je pater Mile, dugogodišnji svećenik u Loznici, poznat u lokalnoj zajednici po svom strogom ponašanju, principijelnosti i nepokolebljivoj predanosti vjeri. Ipak, njegov odnos prema vlastitoj kćeri Jovani i dalje zbunjuje mnoge u selu, jer susjedi tvrde da ju je praktički izbrisao iz svog postojanja.
Jovana, jedinac popa Mile i njegove pokojne supruge Danice, odgajana je u kući prožetoj crkvenim propisima, vjerskim ikonama i usrdnim molitvama. Lokalna zajednica ju je opisala kao “uzorno dijete”, a držala se suzdržano, smireno i duboko povezana sa svojom vjerom od ranog djetinjstva. Međutim, kako to često biva, život ne ide uvijek prema obiteljskim težnjama.
Nekoliko godina ranije, Jovana je nastavila studije u Novom Sadu, gdje je upoznala Muamera, mladog muslimana porijeklom iz Novog Pazara. U početku je njihova naklonost bila suptilna i skromna, ali je brzo prerasla u značajnu vezu. Kako je vrijeme odmicalo, Jovana više nije dolazila kući, a situacija je dostigla vrhunac kada su se vjenčali – diskretno, bez slavlja i formalnosti u Loznici. Od tada, javljaju susjedi, svećenik Mile više nije govorio o svojoj kćeri.
“Priče susjeda: “Jednog sam dana pitao za Jovanu, čisto iz kurtoazije, a on mi je odgovorio: “Nemam više kćer”. Prvo sam pretpostavio da se šali, ali kad je primijetio moj izraz lica, pojasnio je: ‘Ona je sama izabrala svoj put, napustila je ovu kuću i Boga.’ Od tog sam se trenutka suzdržavao od spominjanja njezina imena u njegovoj prisutnosti.’
Priča se da je u trenutku očaja ispričao kako ga je pozvala, rekavši: “Oče, ti i moj brat biste trebali doći kod mene za Bajram”. Na što je on odgovorio: “Želim ti dobro, ali nemoj me zvati.”
Nadalje napominje da je, u nedavnom pokušaju demonstracije ljudske pristojnosti, pitala papu Miletu da li bi bilo primjereno čestitati Bajram njegovom zetu. “Ponašao se prema meni kao da sam ga uvrijedio. Jednostavno mi je odgovorio: ‘Ti postupaj po svojoj vjeri, a ja ću ostati pri svojoj’.”
Narativ je potaknuo razdor u selu. Dok pojedini Jovanu nazivaju “izdajnicom”, drugi tvrde da nitko nema ovlasti odbiti dijete iz ljubavi, bez obzira na drugu vjeru. Osim toga, neki izražavaju spremnost da suosjećaju s papom Miletom, s obzirom na njegovu duboku povezanost s pravoslavljem i tradicionalnim vrijednostima.
“Izazova je to situacija. Ne može se predvidjeti da će se pojedinac koji je cijeli život zastupao određeni svjetonazor istog trena promijeniti. No, važno je uzeti u obzir da je to njegova kći… od svoje krvi i mesa. U konačnici, čini se da ljubav roditelja prema djetetu nadjačava sve druge”, napominje mještanka koja radije ostaje u godinama.
Trenutno žive u Beogradu, Jovana i Muamer imaju dijete. Njihova sreća očituje se na društvenim mrežama, pokazujući prihvaćanje različitosti i miran život, distanciran od obiteljskih previranja u Loznici. Ipak, neki poznanici sugerišu da Jovana nije prestala da se nada promeni kod oca, žudeći za danom kada će moći da joj priđe i izrazi želju da upozna svog unuka.
“Često se kaže da vrijeme ima sposobnost zaliječiti sve rane. No, u ovom konkretnom slučaju, čini se da vrijeme samo ojačava barijere”, primjećuje susjeda koja je cijelu pripovijest pratila od početka.
U intimnim zajednicama, gdje je znanje jednih o drugima sveprisutno, narativi poput ovog traju dugo. Dok neke s vremenom mogu izblijedjeti, druge ostaju poput nezacijeljene rane — tihe, ali uvijek prisutne.
