Danas predstavljamo izvanrednu priču o dvije osobe različitog vjerskog porijekla.Naime , Merima i Dušan, različitog su nacionalnog i vjerskog obilježlja,ali uprkos svemu u skladnom braku više od trideset godina.
Unatoč teškim uvjetima koje je donio rat u Bosni, uspješno su se vjenčali u Beogradu, čime su pokazali da različite nacionalnosti i vjere nisu bile smetnja u njihovoj ljubavi.
Godine 1992. Merima Buzimkić, podrijetlom iz Bosanskog Grahova, krenula je vojnim bijegom s kninskog ratišta u Beograd. Cilj joj je bio pronaći svoju tetku koja živi u Batajnici. U Beogradu je imala sretnu priliku upoznati svog budućeg supruga Dušana 22. listopada 1992. godine.
Veza između Dušana i Merime brzo se razvijala, a samo mjesec dana nakon njihovog udvaranja, Dušan je Merimu uputio poziv da se pridruži zabavi koju je on priredio. Ne znajući da će ta prilika postati mjestom za Dušanovu iskrenu prosidbu. Dok je asistirao majci tijekom događaja, Dušan je elegantno kleknuo pred Merimu tražeći njenu ruku. Ovu potresnu priču Merima je s oduševljenjem ispričala.
Dušan i Merima su donijeli odluku da uspostave životnu vezu i spoje se kao muž i žena. Unatoč neizvjesnostima s roditeljima i stalnim sukobima u Bosni, Merima je odlučila ostati s Dušanom. Živjeli su godinu dana bez formalnog priznanja braka, marljivo radeći i štedeći novac u iščekivanju dana vjenčanja. Nedugo nakon službenog vjenčanja njihovu sreću dodatno je uljepšalo dolazak dvoje djece.
Kada je Merima naposljetku otkrila roditeljima da se udala za Srbina, njihova reakcija je bila izvanredna. U burnoj ratnoj pozadini, ideja o braku između muslimanke i pravoslavca naišla je na početni otpor nekih pojedinaca. Ipak, prevagnula je njihova odlučna predanost jedno drugome i nepokolebljiva odluka da se udruže u braku.
Meri i Dule u listopadu će s veseljem obilježiti tri desetljeća bračne sreće. Nakon što sam otkrio da su moji roditelji dugo izbivali, osjetio sam potrebu da im se obratim. U tijeku pisanja pisma prenijela sam radosnu vijest o svom vjenčanju s Dušanom Pavlovićem u Beogradu, kao io dolasku naše dvoje djece. Unatoč mogućnosti njihovog neodobravanja, ostao sam postojan u svojoj neovisnosti, nakon što sam već uspostavio vlastiti put i njegovao obitelj punu ljubavi.
U početku se Merimin otac Osman protivio njenoj zajednici sa Srbinom. Ipak, njihova se perspektiva brzo promijenila nakon upoznavanja s Dušanom. Kad su saznali da sam preživio, bilo je očito njihovo oduševljenje, proizašlo iz strepnje da sam možda doživio istu sudbinu kao i drugi. Iako je moj otac isprva pokazivao tračak ogorčenosti, ipak je zastupao izreku koja obeshrabruje nanošenje štete vlastitoj rodbini.
Nakon teškog gubitka mog brata usred sukoba u Bosni, ostale smo samo moje dvije sestre i ja. Našeg dragog brata, Dušana, roditelji su imali toliko cijenjenja da su ga često nazivali svojim najistaknutijim zetom. U Marinom kućanstvu, njezin otac, Osman, smjestio je tri različite religije pod jednim krovom. Unutar naše obitelji prihvatili smo različite vjerske tradicije.
Jedna moja sestra, trenutno nastanjena u New Yorku, sklopila je brak s Amerikancem, dok se druga sestra odlučila udati za muslimana u Bosni. Što se mene tiče, udala sam se za Dušana, koji je srpskog porijekla. Ovo izvanredno spajanje različitih zajednica dovelo je do toga da moj otac predstavlja tri različite vjerske pripadnosti unutar naše obitelji.
Merima je u Beograd stigla 1992. godine, a iako je bila svjesna svog porijekla i vjerskih uvjerenja, nije se suočila s pogrdnim primjedbama i predrasudama. U cijelom svom životu nisam naišao ni na jednu osobu koja me vrijeđala ili omalovažavala. Čak i kada sam komunicirao s onima koji su pretrpjeli duboku tugu gubitka voljenih u ratu, nikada nisam osjetio nikakvu osobnu nelagodu.
