Zlatan Ibrahimović, bivši nogometaš naših krajeva, osim po odvažnom stilu i talentu , poznat je i po tome što nema dlake na jeziku već svima kaže šta misli . Zbog toga ga mnogi smatr.aju uobraženim i bezobraznim. Zlatanu Ibrahimoviću ili diviš ili ga mrziš, ne postoji neutralan stav.
Zlatan Ibrahimović stoji kao jedna od najzadivljujućih figura u carstvu sporta, što je osjećaj koji često ponavlja u raznim intervjuima. Trenutačno, tijekom Milanove turneje po Americi, gdje služi kao savjetnik vlasniku Jerryju Cardinaleu, zadubljuje se u osjetljivu temu religije—temu koja je u njemu kroz povijest izazivala značajan bijes. Tijekom godina, Zlatan je stekao reputaciju pokretača rasprava o kršćanskim blagdanima, često izazivajući uznemirenost među pobožnim osobama, ali rijetko kada izravno artikulira svoje stavove.
Sada je odlučio izraziti svoje stavove kroz atletiku, s ciljem da svoje perspektive o temi koja je zaokupila čovječanstvo od davnina učini pristupačnijim. Ova tema ostaje izvorom svađe i čak potiče društvene raskole, no čini se da je Zlatan ravnodušan prema njezinoj važnosti. Na novinarski upit: Zlatane, po ocu muslimanu i po majci katolkinji, smatrate li se religioznim? Ibrahimović je promptno odgovorio: “Ne. Moje uvjerenje je u potpunosti utemeljeno na poštovanju. Kada kažem ‘samo mi Bog može suditi’, na koga točno aludiram tom izjavom?
Zlatan je naglasio da riječi koje je odlučio tetovirati nisu odgovor na kritike, već proizlaze iz njegovih osobnih uvjerenja. Dao je dirljiv primjer: “Moj brat je podlegao leukemiji. Gdje je bio Bog da mu pomogne?
Svakodnevno pojedinci izražavaju zahvalnost Bogu i bave se molitvom. Gdje je bio Bog u tom razdoblju?” Tvrdi da sebe smatra vlastitim božanstvom, što je uvjerenje koje je središnje za njegov svjetonazor. Nadalje, Zlatan namjerno ima ispisane budističke tetovaže na leđima, odabirući ovu lokaciju kako se ne bi morao svakodnevno suočavati s njima jer bi ga to samo iscrpilo.
Formativna iskustva njegova izazovnog djetinjstva značajno su utjecala na razvoj njegova karaktera. Rođen u Malmöu od roditelja imigranata iz Jugoslavije – majke Jurke, Hrvatice, i oca Šefika, Bosanca – došao je u Skandinaviju u potrazi za boljim životnim uvjetima. Disciplina je igrala ključnu ulogu u njegovom odgoju. Zlatan Ibrahimović iskreno se osvrnuo na svoja životna iskustva, istaknuvši kako mu je otac naredio da se kući vrati do 20 sati, naglasivši da će svako kašnjenje, pa makar i minuta, biti kažnjeno. Priroda te kazne? Agresija.
Svaka obitelj ima poseban pristup odgoju djece, a njemu je to bilo posebno teško zbog odrastanja u nemirnim krajevima. Njihovi su se putevi prvo ukrstili desetljeće prije početka balkanskih ratova, no tek su se izbijanjem sukoba njihove prilike znatno pogoršale. “Okruženje je bilo vrlo, vrlo teško”, sjećao se. U “Adrenalinu: Moja neispričana priča” Zlatan Ibrahimović razmišlja o jednom od najtežih trenutaka u svom životu — gubitku brata Sapka.
Tragično, u dobi od 42 godine, Sapko je podlegao leukemiji, gubitak koji je duboko utjecao na slavnog nogometaša i nastavlja odjekivati s njim do danas. “Svjesno sam odabrao da ne razmišljam o tome kako ću izgledati kako starim ili o tome kako bi se moje tetovaže s vremenom mogle smanjiti; namjerno sam ih stavio na leđa da ih ne vidim. Dok su mi noge ostale neoznačene, leđa su mi bila ukrašena tintom.” Napomenuo je da njegove ruke nose ožiljke od njegovog stila igre i nogometne karijere; međutim, također ima tetovažu koja odaje počast datumu rođenja njegovog brata Sapka, koji je preminuo u dobi od 42 godine: 30. travnja 1973.
“Leukemija ga je uzela za samo 14 mjeseci, što je razlog zašto sam se odlučio fokusirati isključivo na otratiti niti jedan trenutak. Nastojim biti što bliže svojim sinovima i provoditi vrijeme s onima koje volim.
Prepoznajem brzi protok života, gdje jedan jedini liječnički pregled ima potencijal da sve trajno promijeni. Na upit o tome kako je Sapko saznao za svoju bolest, ispričao je kako je doživio neobičan i iznenadan osjećaj dok je šetao ulicom.
Opisao je iskustvo kao postupno spuštanje na pločnik, popraćeno osjećajem da je uronjen pod vodu i da ne može disati. Odmah je potražio liječničku pomoć u bolnici, gdje je primljen na noćno promatranje kako bi bio podvrgnut nizu pretraga; međutim, za to vrijeme mu nisu pružene nikakve informacije. Sljedećeg je dana liječnik obavijestio oca o okolnostima. Na pitanje o specifičnom obliku leukemije, liječnik ga je okarakterizirao kao “agresivnog”, što je nažalost razjasnilo zašto su u početku postojali znakovi poboljšanja nakon pretraga i liječenja, da bi se stanje na kraju činilo kao da opada.
Nakon uvođenja terapije, Sapkovo stanje se u narednim mjesecima pogoršavalo. Po povratku iz Pariza da nastavim s igrom, otkrio sam da je natečen, bez dlaka i da se ne može pomaknuti. Promatranje njega u takvom stanju ispunilo me dubokom tugom. Dok sam ja uspio doživjeti privremeno poboljšanje bez pretjeranog oslanjanja na lijekove, on nije bio te sreće. Po prvi put, tata je ponovno ušao u dnevnu sobu i otkrio mi ozbiljnost situacije. Ozbiljnost koja se odražavala u njegovu izrazu lica ostavila je trajan dojam. Uhvatila sam se kako se borim s disanjem, a gutanje je postalo nemoguće.
