Dona Ares, se ustvari zvala Azra Kolaković, bila je jedna od onih umjetnica koje su obilježile muzičku scenu cijelog Balkana. Dona Ares je bila od onih pjevačica koju je voljela publika i pratili su njen trud i zalaganje da izgradi uspješnu karijeru.
Njena priča bila je priča o ljubavi, o borbi, o prkosu i nadi, ali na kraju i o mirnom prihvatanju neminovnog. Kada je 2. oktobra 2017. godine stigla vijest da je nakon dugogodišnje borbe s opakom bolešću preminula, region je zanijemio. Ipak, iza svih tih naslova, pjesama i javnih nastupa, postojala je i ona intimna, porodična strana — trenutak kada se Dona, shvativši da dolazi kraj, povjerila svojoj majci i otkrila svoju posljednju želju.
Majka pokojne pjevačice, rahmetli Hajrija Kolaković, jednom prilikom je ispričala da je Dona bila svjesna svoje sudbine mnogo prije nego što su to drugi htjeli priznati. Dok su prijatelji i fanovi vjerovali u čudo, Dona je, u svom posebnom duhovnom miru, osluškivala znakove svog tijela i duše. „Kada je shvatila da joj se bliži kraj, rekla mi je samo jednu rečenicu: *‘Mama, ne plači i nemoj da mi praviš veliku buku kad odem. Samo me ispratite u tišini i molitvi.’* To je bila njena posljednja želja“, otkrila je majka.
Ta jednostavna rečenica najbolje opisuje Donu — ženu koja je voljela scenu, svjetla reflektora i pjesmu, ali koja je iznad svega cijenila mir, skromnost i unutrašnju snagu. Tokom svoje bolesti, nikada se nije trudila izazivati sažaljenje. Naprotiv, često je svojim statusima na društvenim mrežama bodrila druge ljude koji su prolazili kroz slične muke. Smijala se, pravila šale na vlastiti račun i uvijek imala poruku ohrabrenja. Ali kad je ostajala sama, povlačila bi se u svoj svijet, gdje su jedini saputnici bile vjera i porodica.
Hajrija Kolaković pričala je da joj je kćerka do posljednjih trenutaka bila jaka, gotovo nevjerovatno. „Dok sam je držala za ruku, imala sam osjećaj da me tješi ona, a ne ja nju. Govorila mi je da ne tugujem, da smrt nije kraj, nego samo prelazak na drugu stranu. Kad čujete tako nešto od djeteta koje napušta ovaj svijet, shvatite da je izraslo u osobu kakvu svaka majka može samo poželjeti.“
Njena posljednja želja — da ode tiho, bez pompe, bez velikih ceremonija — ispunjena je do kraja. Sahranjena je u rodnoj Bihaćkoj mahali, skromno i dostojanstveno, kako je i htjela. Na njenom posljednjem ispraćaju okupili su se najbliži članovi porodice, prijatelji i sugrađani, ali nije bilo kiča ni medijske pompe. Ljudi su došli da je isprate onako kako bi ona to voljela — sa molitvom i tihim suzama.
Ostala je njena muzika, pjesme koje su obilježile živote mnogih, ali i njena priča kao opomena i inspiracija. Njena majka često ističe da su joj upravo te riječi — posljednja želja kćerke — bile snaga da nastavi dalje. „Kad god mi je teško, sjetim se šta mi je rekla. Ona nije željela da je oplakujem, nego da se molim za nju. I to je ono što radim svaki dan. U tišini, onako kako je ona tražila“, rekla je Hajrija u jednom emotivnom prisjećanju.
Priča o Doni Ares podsjeća nas da slava, uspjeh i svjetla reflektora ne znače ništa u trenutku kada ostajemo sami pred vječnošću. Tada na površinu izlazi ono što jesmo u svojoj suštini — a Dona je bila i ostala oličenje hrabrosti, ljubavi i jednostavnosti. Njena posljednja želja da bude ispraćena u tišini zapravo je bila simbol svega što je živjela: mira, dostojanstva i duboke povezanosti s vjerom i porodicom.
Iako fizički više nije među nama, njezin glas i sjećanje na nju i dalje žive. A možda je upravo to ono što je htjela da nam ostavi — da je se sjećamo kroz pjesmu i osmijeh, a ne kroz suze i žalopojke.
