Otac Gojko Perović, poznat po smirenoj naravi , a takav život i vodi. Naime , njegova najpoznatija rečenica koju upućuje i savjetuje svima je ” Čini dobro , pa će dobro i biti “, to dokazuje kakav je on čovjek ustvari.
U vremenu kada su ljudi navikli da uzvraćaju istom mjerom, da kalkulišu, proračunavaju i traže “pravdu po svom mjerilu”, Perović podsjeća da istinska veličina nije u uzvraćanju zla, već u nadilaženju njega. “Ako činimo dobro samo onima koji nama čine dobro, kakva je to ljubav? Kakvo je to čovještvo?”, pita se otac Gojko. “Bog nas uči da činimo dobro i neprijateljima, ne zato što su oni to zaslužili, nego zato što mi time pokazujemo ko smo zapravo mi.”
Prema njegovim riječima, proračunat život, u kojem se svaka odluka mjeri dobitkom, koristima i ličnim interesom, polako ubija duhovnost. “Kad sve u životu mjeriš — koliko si dao, koliko si dobio, koliko ti se vratilo — tada tvoja duša postaje trgovina. A čovjek nije trgovac dobrote. Čovjek je pozvan da voli bez računa, da oprašta bez uslova, da daje i kada zna da mu se neće vratiti.”
Otac Gojko ističe da je upravo u toj “ludosti” snaga vjere i pravi smisao hrišćanskog života. “Zlo se ne pobjeđuje zlom. Kad uzvratiš istom mjerom, postaješ isti kao onaj koji ti je nanio bol. Tek kada odlučiš da ne ideš tim putem, kad odgovoriš dobrotom, ti prekidaš lanac zla.” Mnogi, kaže, pogrešno misle da je to slabost, ali zapravo to je najveća hrabrost — jer zahtijeva da ego bude utišan, a srce otvoreno.
“Proračunati ljudi misle da su mudri, ali zapravo ne vjeruju. Oni ne vjeruju da dobro ima smisla ako se odmah ne vidi rezultat. A Bog nikada ne radi po našem vremenu. On ne mjeri uspjeh po našim planovima. Mi ne znamo kuda nas vodi, ali ako Mu vjerujemo, znamo da nas vodi na dobro,” dodaje Perović.
Govoreći o životnim iskušenjima, on poručuje da svaka nepravda, svaka bol i svaka uvreda mogu postati prilika za rast. “Kada te neko povrijedi, imaš dvije opcije — ili da mu uzvratiš i tako uđeš u beskrajni krug zla, ili da prećutiš, oprostiš i kreneš dalje. Onaj koji izabere mir, taj je pobijedio. Ne drugoga, nego sebe.”
Mnogi ljudi danas, smatra otac Gojko, žive s kalkulatorom u srcu — sve mjere, sve računaju, sve procjenjuju. “Ali ljubav nije matematika. Duhovnost nije ekonomija. Život se ne može svesti na bilans uspjeha i neuspjeha. Onaj koji stalno proračunava, ne zna šta znači sloboda. Slobodan je samo onaj koji daje bez straha da će izgubiti.”
Zato, zaključuje on, nije problem u tome što činimo dobro onima koji nas vole, već što se plašimo da budemo dobri onima koji nas ne vole. “Naša ljudska priroda kaže: čuvaj se, ne daj, vrati istom mjerom. Ali Hrist kaže: ljubi neprijatelje, blagosiljaj one koji te proklinju. I kad to uradiš, osjetiš kako se iznutra oslobađaš. To nije slabost, to je snaga koja mijenja svijet.”
Njegove riječi, jednostavne, a duboke, podsjećaju da život bez proračuna nije naivan, nego hrabar. Jer onaj koji računa, uvijek strepi da nešto ne izgubi. A onaj koji vjeruje, zna da sve što daje — u ljubavi, dobroti, strpljenju — nikada nije izgubljeno. “Na kraju, sve se vrati,” kaže otac Gojko, “ali ne onako kako mi očekujemo, nego onako kako nam je zaista potrebno.”
Takva poruka, u vremenu brzih osuda i kratkih živaca, djeluje gotovo “ludo”. Ali upravo u toj ludosti leži najveća mudrost — jer dobro, kad se čini iskreno, uvijek nađe svoj put nazad, čak i kada mu vrata zatvore.
