Danas u članku pišemo o nečemu što nam možda na prvu može izgledati kao velika nepravda, no zapravo je priča koja nosi poruku o snazi volje, ljubavi i prilagodbi. Ovdje ćemo pričati o iskustvu žene koja je bila prisiljena da se uda za muškarca u invalidskim kolicima, iako njezina očekivanja i snovi nisu bili usklađeni s tom odlukom.
Kada su njezini roditelji odlučili da je udaju za Raghava Mehtu, muškarca u invalidskim kolicima, njezin se svijet potpuno promijenio. Imala je samo 23 godine, a on je bio deset godina stariji od nje. Iako je zamišljala brak s nekim tko bi držao za ruku i šetao ulicama grada, sudbina je odlučila drugačije. Raghav je pomogao njezinoj obitelji u teškim trenucima i kao zahvalnost za to, predložio brak. Njeni roditelji nisu imali izbora, pa su pristali. Ne, ona nije mogla da sakrije svoja osećanja. Plakala je cijelu noć, borila se s osjećajem tuge i nepravde koji su obuzeli.
Vjenčanje je bilo skromno, daleko od onoga što je zamišljala. Nisu bilo raskošnih dekoracija, sve se održalo u dvorištu, pod malim mandapom. Raghav je bio u svom sivoj odijelu, smješten u invalidskim kolicima, a ona, s pognutom glavom, jedva je mogla pogledati bilo koga u oči. Cijeli dan je razmišljala o tome što bi to značilo za njen život, pitajući se je li ovo kraj njezinih snova.
Ne, kad je došla večer, kada su ostali sami, njezin muž, Raghav, pristupio joj je s nevjerojatnom nježnošću. Ponudio joj je čašu toplog mlijeka s kurkumom, uz govoreći da je umoran, i tražio od nje da se prva okupa. Kada se vratila, on je već sjedio pored kreveta, držeći u rukama fascikl pun nacrta. Otvorio je fascikl i pokazao joj projekt njihove nove kuće, koji želi izgraditi u Gopalpuriju. Bilo je tu nacrta za kuću, uzoraka za namještaj i skica za bugenvilije koje je znao da voli.
Njegov dar nije bio samo fizički plan, nego emotivna gesta koja joj je pokazala koliko mu je stalo do njezinih želja i osjećaja. Iako je bio u invalidskim kolicima, nije želio da se osjeća zarobljena. Svojoj novoj supruzi je rekao da se ne mora osećati obavezana ako nije srećna u tom braku i da se uvek može napustiti ako to želi. Za njega, brak nije bio nešto što bi trebalo ograničiti, već nešto što će joj donijeti podršku i slobodu da bude sretan.
Raghavova ponuda da se preseli u kuću koja će biti prema njenim željama, pokazuje koliko je razumijevanja i pažnje na ulagao u njihov odnos. Iako su okolnosti bile daleko od idealnih, ono što je iznjedrilo bilo je međusobno poštovanje i njemu nije bilo važno što je fizički ograničen, jer je imao duboku vjeru u to da je ljubav ona snaga koja ih može spojiti. Njegov poziv da ga voli iz vlastite slobode i ne pod prijetnjom njegovog nesreća, bio je pravi izraz ljubavi, prave emocionalne podrške, koju ona nikada nije očekivala.
Njegov stav nije bio samo riječi, već je nastavio pokazivati svoju posvećenost na svakom koraku. S vremenom, ona je počela shvaćati duboku hrabrost koju je Raghav posjedovao. Bez obzira na svoje fizičko stanje, bio je odličan pružiti joj život pun ljubavi, nježnosti i pažnje. Za njega nije bila prepreka , iako su mnogi drugi možda mislili da će brak biti težak jer je on ovisio o invalidskim kolicima. Ipak, prema vlastitim uvjerenjima, nije se ograničavao vrijeme i znao je da bi prava ljubav trebala biti slobodna od takvih prepreka.
S vremenom, ona je počela uviđati da njezin osjećaj tuge nije dolazio od stvarne situacije, već od njezinih vlastitih predrasuda i neispunjenih očekivanja. U Raghavu je vidjela osobu koja nije imala sve fizičke sposobnosti, ali je imala nevjerojatnu unutrašnju snagu i volju. Shvatila je da ljubav ne mora biti definisana fizičkim izgledom ili onim što društvo nas očekuje, već stvarima koje leže puno dublje.
Kroz sve ove promjene i početne sumnje, priča ove žene i njenog muža uči važnu životnu lekciju. Ljubav nije o tome što vidimo na površini, već o tome što se nalazi u srcu. Kroz Raghavove geste, ona je počela razumijevati da pravo razumijevanja, pažnja i međusobno poštovanje mogu stvoriti temelje za ljubav koja nije podložna vanjskim okolnostima.
