Neke priče ne počinju velikim planovima niti unaprijed zacrtanim putevima. Neke od njih jednostavno pronađu vas, u trenutku kada to najmanje očekujete, i promijene sve što ste do tada znali o sebi, životu i ljubavi.
Moja priča započela je jednim tihim, gotovo neprimjetnim susretom, a pretvorila se u priču o povezanosti, hrabrosti i ljubavi koja zaista ne poznaje ime ni granice.
Bilo je hladno jutro kada sam čula vijest da je u obližnjoj bolnici ostavljena beba. Novorođenče, bez ikakvih podataka, bez ikakvog traga koji bi otkrio ko su mu roditelji. Sve što je imalo bila je mala narukvica na kojoj je pisalo samo “Beba”. Ta jednostavna riječ u meni je izazvala oluju emocija. Nisam mogla prestati misliti o tom biću koje je, ničim krivo, došlo na svijet i odmah upoznalo napuštanje.
Kada sam je prvi put ugledala, bila je umotana u bijelo ćebe, sitna i krhka, ali oči su joj bile nevjerovatno bistre. Gledala me je pogledom koji je kao da je tražio sigurno utočište. U tom trenutku, nešto u meni je puklo, a istovremeno se rodilo novo. Nisam planirala postati majka na taj način, nisam planirala usmjeriti svoj život u tom pravcu, ali osjećaj da moram biti uz nju bio je snažniji od svega drugog.
Procesi koji prate brigu o napuštenoj bebi nisu jednostavni. Postoje zakoni, procedure, čekanja i beskrajna papirologija. Ali ništa od toga me nije obeshrabrilo. Naprotiv, svaki potpis i svaki razgovor sa institucijama bili su još jedan korak bliže onome što je postajalo očigledno – ta beba i ja smo već pripadale jedna drugoj. Ljudi su me često pitali: “Zašto baš ti? Zašto si se odlučila na tako težak korak?” Nisam znala dati racionalan odgovor. Jedino što sam znala jeste da ljubav ne bira ime, niti okolnosti. Ona se dogodi i zauvijek promijeni tok života.
Dani su prolazili, a naša povezanost je rasla. Prvi osmijeh koji mi je uputila bio je kao potvrda da zna da je voljena. Svaki njen plač bio je poziv koji sam instinktivno znala kako da umirim. Svaka noć probdjevena kraj njenog krevetića bila je dokaz da snaga ljubavi ne poznaje granice umora. Ljudi često kažu da djeca biraju svoje roditelje na neki neobjašnjiv način. U mom slučaju, imala sam osjećaj da je ona odabrala mene, a ja sam samo poslušala taj tihi, ali neumoljivi glas u srcu.
Naravno, bilo je i teškoća. Bilo je trenutaka kada sam se pitala hoću li biti dovoljno dobra, hoću li znati pružiti sve ono što joj je potrebno. Bilo je i pogleda okoline, onih koji su smatrali da je prevelik teret preuzeti dijete koje nije “moje”. Ali svaki takav trenutak nestao bi u dodiru njenih ručica, u miru koji bih osjetila kada bi zaspala u mom naručju. Shvatila sam da majčinstvo nije pitanje biologije, već spremnosti da voliš, da se daješ i da stojiš kao oslonac.
Danas, kada se osvrnem unazad, shvatam da me ta beba naučila svemu što o ljubavi znam. Naučila me da ljubav nije savršena, ali je uvijek dovoljna. Naučila me da hrabrost ne znači ne bojati se, već nastaviti i onda kada strahovi vrebaju iza svakog ugla. Naučila me da pripadnost ne određuje prezime ni krvna veza, već srce koje zna kome kuca.
Moja priča nije bajka, ali je priča o istinskoj ljubavi. Ona nije birala ime, nije pitala za porijeklo niti za prošlost. Samo je došla, nenajavljena, i zauzela mjesto koje niko drugi nikada ne bi mogao ispuniti.
I danas, kada potrči u zagrljaj, kada izgovori svoje prve rečenice ili me pogleda onim istim bistrim očimi ma, znam da je sve vrijedilo. Znam da je ljubav koja ne bira ime najjača od svih – jer jednom kad pronađe put, ona zauvijek ostaje.
