Lidija nikada nije mislila da će dan očeve sahrane biti trenutak kada će se cijeli njen život preokrenuti.
Odrasla je uz uvjerenje da poznaje svog oca – tihog, strogog, ali poštenog čovjeka koji je cijeli život radio kako bi porodici obezbijedio mir i sigurnost. Njihov odnos nije bio previše emotivan, ali u Lidijinim očima, on je uvijek bio stub porodice, čovjek čija riječ ima težinu. Ipak, sve se srušilo onog trenutka kada su joj, dok je stajala pored svježe iskopanog groba, prišle tri nepoznate žene.
Bio je to tmuran dan, hladan i siv, kao da je sama priroda tugovala s njom. Stajala je uz majku, držeći u ruci maramicu, nesvjesna da će uskoro zaplakati ne zbog gubitka, nego zbog otkrića koje će je proganjati. Nakon što su spustili sanduk, dok su ljudi polako odlazili, prišle su joj tri žene u crnini. Lice svake od njih bilo je ozbiljno, ali ne tugom – više kao da nose teret istine koju moraju izreći.
„Žao nam je zbog vašeg gubitka,“ rekla je najstarija među njima, „ali moramo vam nešto reći. Vaš otac nije bio onaj čovjek za kojeg ste ga smatrali.“
Lidiji je srce počelo ubrzano da kuca. Nije razumjela o čemu govore, a njihova ozbiljnost unosila je nemir u svaki dio njenog tijela.
„Vaš otac… bio je naš muž,“ izgovorila je druga, mlađa žena drhtavim glasom. „Svakome od nas je obećao život, ljubav, porodicu.“
Lidija ih je gledala u nevjerici. Pomislila je da se šale, da je riječ o nekoj zloj podvali. Ali treća žena je pružila ruku, u kojoj se nalazila stara fotografija – na njoj njen otac, nasmijan, drži dijete koje nije ona. „Ovo je moj sin,“ rekla je tiho, „vaš polubrat.“
U tom trenutku, sve što je znala o svom ocu raspalo se. Osjećala se kao da joj je neko iščupao tlo ispod nogu. Njene uspomene – zajednički ručkovi, njegovi savjeti, njegov pogled pun ponosa – odjednom su izgubile smisao.
Majka je stajala nekoliko koraka dalje, blijeda i ukočena, čula je sve. Pogledala je Lidiju, ali nije rekla ništa. Tada je Lidija shvatila da i majka možda zna više nego što je ikada priznala.
Dok su žene odlazile, Lidija je ostala stajati pored očeva groba, sama sa stotinama pitanja. Ko je zapravo bio čovjek kojeg je sahranila? Da li je ijedna riječ koju je rekao bila istina? Da li je uopće volio svoju porodicu, ili su i oni bili samo dio njegovih laži?
Narednih dana počela je kopati po prošlosti – starim dokumentima, fotografijama, pismima. Svaki trag vodio je do iste spoznaje: njen otac je godinama živio dvostruki život. Imao je tri žene, tri porodice, tri doma. Sve su ga poznavale pod različitim imenima, sve su ga voljele i sve je prevario.
Šok se pretvorio u bijes, a bijes u gađenje. „Kako si to mogao?“ šaptala je ispred njegovog groba kada se ponovo vratila. „Kako si mogao nas sve obmanuti?“
Ipak, između suza i ljutnje, počela je osjećati i nešto drugo – tugu, ne samo za ocem, već i za čovjekom kojeg je mislila da poznaje. Nije znala da li da ga žali ili da ga zauvijek izbriše iz sjećanja.
Tri žene više nikada nije vidjela, ali njihova rečenica odzvanjala joj je u glavi danima. Njen otac, kojeg je sahranila s poštovanjem, u stvarnosti je bio stranac s tajnama koje su razorile sve što je dotakao.
Tog dana, na očevoj sahrani, Lidija nije izgubila samo roditelja – izgubila je iluziju, djetinjstvo, povjerenje i dio sebe. I koliko god željela da ga pamti po dobru, riječi onih žena stalno su joj odzvanjale u mislima, pretvarajući tugu u gorčinu. Jer sada je znala: čovjek kojeg je oplakivala nije bio otac kojeg je voljela, nego laž koju je cijeli život vjerovala.
