Kada se približi kraj života , stručnjaci vjeruju da to svaka osoba osjeti. Mnogi ljudi koji boluju od neizlječive bolesti , svoj kraj dočekaju u boničkoj sobi . U nastavku današnjeg članka vam otkrivamo šta osoba na samrti traži da jede kao svoj posljednji obrok.
Kuhar odgovoran za pripremu završnih obroka za pojedince na kraju života podijelio je uvid u njihove tipične izbore. Spencer Richards, kuhar u hospiciju u Ujedinjenom Kraljevstvu, nastoji unijeti elemente udobnosti, brige i ljubavi u ove posljednje obroke.
Spencer artikulira: “Po mom mišljenju, nema veće časti za kuhara nego pripremiti nečiji posljednji obrok. Spencer Richards nastoji zadovoljiti želje onih koji su pri kraju svog života, stvarajući bilo koje jelo koje im padne na pamet.
Žena je u bolnici proslavila 93. rođendan. Njezino obiteljsko podrijetlo nije bilo najkonvencionalnije, a rođendanske torte nikad nisu bile dio njezina života. Nakon što je primila tortu iznenađenja, bila je izvan sebe od emocija i potekla je suza radosnica. Njezina je sreća bila opipljiva.
Zahtjevi za rođendanske torte česti su među Spencerovim pacijentima, osobito onima u osamdesetima i devedesetima. “Ovo se može činiti kao male geste, ali za pojedince koji su iskusili izolaciju ili osjećaj usamljenosti imaju značajnu vrijednost”, istaknuo je Spencer. “Na kraju života hrana nije samo kulinarsko iskustvo nego i proces prilagodbe. Pacijenti se često susreću s poteškoćama s gutanjem ili doživljavaju promjene okusa kao rezultat lijekova i tretmana kao što je kemoterapija.”
“Mnogi pojedinci pokazuju osjetljivost na sol, što nas navodi da napravimo odgovarajuće prilagodbe. Osim toga, često se primjećuje da oni kojima je dijagnosticiran rak imaju tendenciju razviti sklonost slatkom okusu”, rekao je Spencer Richards.
Spencer crpi inspiraciju iz tradicionalnih francuskih slastica kao što su crème brûlée i puding od karamele. Čak i kada su pacijenti ograničeni na konzumaciju samo želea ili sladoleda, Spencer nastoji svako jelo prezentirati s pažnjom i estetskom dopadljivošću, kako navodi “Mirror”.
“Postoje trenuci kada trenutno možda ne razumijemo u potpunosti značaj naših postupaka”, napominje. “Međutim, često nas posjete obitelji mjesecima kasnije, izražavajući svoju zahvalnost.”
Na Božić, obitelj koja je ranije te godine doživjela gubitak voljene osobe vratila se kako bi izrazila svoju zahvalnost donijevši hranu osoblju hospicija. Takvi trenuci Spenceru služe kao dirljivi podsjetnici na pravu bit njegove profesije.
„U ovoj fazi svog profesionalnog puta nastojim dati doprinos“, kaže. “Hrana služi kao snažan emocionalni instrument – ima sposobnost prizvati sjećanja iz djetinjstva i stvoriti nova, trajna sjećanja. To je bit našeg rada ovdje.”
