U jednoj naizgled sasvim običnoj pekari u Zemunu dogodilo se iskustvo koje je jednoj Beograđanki potpuno promijenilo pogled na brzu hranu koju svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Kupovina pite, koja bi trebalo da bude jednostavno zadovoljstvo i kratka pauza u danu, pretvorila se u neprijatno i mučno sjećanje koje će se dugo prepričavati. Na prvi pogled, pita je već djelovala sumnjivo – bila je masna, hladna i daleko od one svježe, mirisne pite kakvu očekujemo kada uđemo u pekaru. Krompir u njoj nije bio očišćen kako treba, sa vidljivim tragovima kore, što je samo po sebi ostavljalo utisak nemara i površnosti u pripremi hrane.
Ipak, pravi šok uslijedio je tek nakon nekoliko zalogaja. Pita možda nije imala ukus, ali je imala nešto mnogo gore – neželjenog “gosta”. U jednom trenutku, dok je pokušavala da pojede obrok, Beograđanka je u hrani ugledala malo krilato biće. Nažalost, nije bila riječ o nekoj bezazlenoj mrvici ili komadiću začina, već o mrtvoj muhi. Prizor je bio dovoljan da izazove gađenje i mučninu, onu vrstu osjećaja koja vam se ureže u pamćenje i vraća svaki put kada pomislite na hranu iz pekare.
Doduše, naše bake bi vjerovatno na ovakvu situaciju reagovale sa dozom humora i pragmatičnosti, uz čuvenu rečenicu: “Pojedi slobodno, taman da uneseš i proteine.” Nekadašnja vremena bila su drugačija, standardi niži, a izbor hrane ograničen. Međutim, u današnje vrijeme, kada se stalno govori o higijeni, sanitarnim pravilima i bezbjednosti hrane, ovakav prizor zaista je nedopustiv. Smijeh i šala tu više ne pomažu, jer slika mrtve muhe u piti ne spada u kategoriju anegdota koje se lako zaboravljaju. Naprotiv, to je iskustvo koje ostavlja gorak trag i tjera na povraćanje već pri samoj pomisli.
Ono što dodatno uznemirava jeste pitanje kako je do ovoga uopšte došlo. Kako radnici u pekari nisu primijetili muhu dok su mijesili, razvlačili ili punili pitu? Da li je u pitanju potpuni nemar, loši higijenski uslovi, ili jednostavno nedostatak kontrole i odgovornosti? Hrana se ne priprema u vakuumu – svaka faza procesa podrazumijeva kontakt sa ljudima, radnim površinama i okolinom. Upravo zato se očekuje da osnovna pravila čistoće budu ispoštovana, jer niko ne želi da u svom obroku pronađe nešto što tu nikako ne pripada.
Ovakve situacije nas neminovno tjeraju da se zapitamo kakvu mi hranu uopšte jedemo po pekarama, restoranima i kioscima. Koliko puta smo, u žurbi, kupili obrok bez razmišljanja o tome kako je pripremljen, ko ga je pravio i u kakvim uslovima? Navikli smo da vjerujemo da su svi ti objekti pod stalnom kontrolom i da je ono što kupujemo bezbjedno. Međutim, jedan ovakav slučaj dovoljan je da poljulja to povjerenje i otvori niz neprijatnih pitanja.
Možda je ova priča samo jedan izolovan incident, ali za onoga ko ga je doživio, on je bio i više nego dovoljan. Povjerenje se teško gradi, a vrlo lako gubi. Nakon ovakvog iskustva, sasvim je prirodno da se dvaput razmisli prije nego što se ponovo uđe u pekaru i naruči nešto “na brzinu”. Jer hrana nije samo gorivo za tijelo, ona je i pitanje zdravlja, dostojanstva i osnovnog poštovanja prema potrošačima. Vjerujemo da će mnogi, nakon ove priče, pažljivije birati gdje će ubuduće jesti i da će se zapitati da li je brzina i niska cijena zaista vrijedna rizika koji dolazi uz nju.
