Na posljednjem ispraćaju Halida Bešlića, jednog od najvoljenijih pjevača s ovih prostora, pažnju mnogih privukla su posebna obilježja na njegovom lijesu.
Njegovi obožavatelji, prijatelji i kolege primijetili su simbole, boje i detalje koji su nosili duboku poruku — odražavali su njegovu dušu, vjeru i sve ono po čemu će ga narod zauvijek pamtiti. Nije riječ o slučajnim izborima, već o pažljivo osmišljenim elementima koji su imali snažnu simboliku, dostojnu čovjeka čiji je glas obilježio decenije.
Na samom lijesu dominirala je zelena boja, što je odmah izazvalo emocije kod prisutnih. U islamskoj tradiciji, zelena se smatra bojom vjere, mira i spokoja. Ona simbolizira vječni život i raj, pa je bila prirodan izbor za Halida, koji je i sam često govorio o duhovnosti i vjeri. Mnogi su primijetili da je ta boja bila u savršenom skladu s njegovim skromnim karakterom – čovjekom koji je znao uživati u životu, ali uvijek ostajao ponizan i zahvalan Bogu na svemu što mu je darovao.
Na sredini lijesa nalazio se jednostavan, ali snažan simbol – polumjesec i zvijezda. Ovaj motiv, često viđen na islamskim zastavama i spomen obilježjima, označava svjetlost i nadu. Polumjesec simbolizira duhovno putovanje kroz život, dok zvijezda predstavlja božansko svjetlo koje vodi vjernike. U Halidovom slučaju, mnogi su taj simbol doživjeli i kao poruku: da je njegov glas bio to svjetlo koje je kroz godine donosilo toplinu i utjehu milionima ljudi. Čak i nakon smrti, ostao je „svjetionik narodne muzike“.
Poseban detalj bio je i izvezeni natpis na pokrovu, jednostavan ali dirljiv — stih iz Kur’ana: „Svaka duša smrt će okusiti.“ Taj citat podsjetio je sve prisutne na prolaznost života i na vječnost koja dolazi nakon njega. Ljudi su stajali u tišini, gledali natpis i suznih očiju razmišljali o Halidovim pjesmama koje su, paradoksalno, slavile život, ljubav i prolaznost – teme koje su sada dobile još dublji smisao.
Na prednjem dijelu lijesa bila je postavljena i mala slika planine, simbol Bosne. Nije bila službeni ukras, već spontana odluka porodice i bliskih prijatelja. Planina je predstavljala Halidovu snagu, izdržljivost i povezanost s rodnim krajem. On je bio čovjek koji nikada nije zaboravio odakle potječe – iz naroda, iz jednostavnog života punog rada i poštovanja. U svakom njegovom nastupu osjećala se ta bosanska čvrstina i toplina, a planina na lijesu postala je simbol svega onoga što je predstavljao.
Neki su primijetili i svježe cvijeće položeno duž cijelog pokrova – bijele ruže i karanfili. Bijele ruže označavaju čistoću duše, a karanfili vječnu ljubav i zahvalnost. Porodica je kasnije objasnila da su to bile Halidove omiljene cvjetne vrste, koje je često poklanjao supruzi Sejdi. Taj detalj, iako tih i skroman, dotakao je mnoge prisutne i izazvao suze – jer je nosio priču o vjernosti i ljubavi koja nadživljava smrt.
Poseban trenutak dogodio se kada su članovi orkestra položili mikrofon uz lijes – kao simbol njegovog glasa koji više neće odjekivati pozornicama, ali će živjeti u pjesmama. Taj čin bio je simbol oproštaja, ali i poštovanja prema umjetniku koji je svojom muzikom povezivao generacije. Mikrofon uz lijes postao je metafora tišine nakon melodije – kraj jedne epohe, ali i početak legende.
Cijela scena na Halidovom ispraćaju bila je prožeta simbolima koji su govorili više od riječi. Zelena boja, polumjesec, planina, bijele ruže i mikrofon zajedno su ispričali priču o vjeri, ljubavi, domovini i muzici. Sve ono što je Halid bio i što će ostati – glas naroda, čovjek iz srca Bosne, koji je s pjesmom došao i s pjesmom otišao.
