Aco Pejović, hvaljeni pjevač poznat po izuzetnim postignućima u glazbenoj industriji, ponosni je otac triju ljupkih kćeri i dijeli blaženu vezu sa suprugom Biljanom s kojom se upustio u romansu u mladosti.
Dok su mu iznimne pjevačke sposobnosti priskrbile široko priznanje, Aco Pejović ostaje diskretan o svom privatnom životu, radije ga čuvajući zaštićen od znatiželjnih očiju javnosti. Unatoč tome, ispod ove brižne fasade nije sve bilo dosljedno spokojno. Pejović se prisjeća svoje čežnje da napusti domovinu i preseli se u Francusku, gdje mu je živio stric. Nakon što je prethodno putovao u Francusku koristeći crvenu putovnicu, ostao je nesvjestan uvođenja vize od svog posljednjeg posjeta.
Činilo se da je putovanje teklo bez ikakvih zastoja sve dok ga iznenada nisu izvukli iz autobusa na granici između Italije i Francuske. U tom trenutku počinju Pejovićeve muke, evocirajući sjećanja na vječite Tantalove muke. Sljedećeg dana, nakon nemirne noći provedene na klupi pokraj carinika, uputio se prema francuskom veleposlanstvu u Torinu, ispunjen iščekivanjem da dobije vizu.
Nažalost, njegove težnje su brzo slomljene jer je odmah odbijen. Bez obzira na ovaj neuspjeh, Pejović je krenuo na putovanje vlakom u pokušaju da stigne do Chanberyja, početne destinacije u Francuskoj. Tragično, njegovi su planovi još jednom osujećeni kada ga je uhitila policija. Nakon toga je ustrajao kroz još jedno uhićenje i noć provedenu iza rešetaka, izdržavši opsežna ispitivanja.
Pejović se prvotno našao pod sumnjom policije da se bavi kriminalnim radnjama, zbog čega su vjerovali da izbjegava zakon. No, nakon što su pojasnili da putuje u Francusku na nastup, shvatili su u kakvoj je situaciji. Unatoč tom shvaćanju, ipak su nametnuli dvogodišnju zabranu ulaska i deportirali ga natrag u Italiju. Pejović se živo sjeća kako je proveo noć na klupama s dvojicom beskućnika, neizvjestan hoće li preživjeti do jutra.
Nepokoleban ovim mučnim iskustvom, Pejović je sutradan ponovno pokušao prijeći granicu. Uspješno se ukrcao na autobus koji je prevozio radnike preko granice, samo da bi ga prestrašili zvižduci i svjedočio kako policija za nekim juri.
Obuzet strahom, na trenutak se izolirao, da bi shvatio da policija zapravo progoni mlade Arape koji su krali deke iz spavaćih kola. Dok se prisjeća, njegova je patnja konačno prestala kada su se vrata vlaka zatvorila. Nakon službe u Francuskoj, Pejović se odlučio vratiti u Jugoslaviju kako bi ispunio svoje vojne dužnosti. “Dok sam bio u Francuskoj, imao sam sreću da sam dobio posao na gradilištu. Nažalost, moje kronično kašnjenje rezultiralo je mojim otkazom nakon samo tjedan dana.
Bio je to prilično neimpresivan zaključak mog iskustva s fizičkim radom”, prisjeća se. Po povratku u Jugoslaviju, Pejović je 1990. godine stupio u vojnu službu na poziciji veznog igrača. U tom periodu razvio je duboku i trajnu vezu sa svojim drugovima, odnosno Predragom Kovačem i Fiš Nedžadom.
U nezaboravnoj prigodi, ispijajući pive, kušajući napolitanke i pušeći cigarete ‘filter 160′ pod okriljem drveta, svečano smo se zavjetovali da ćemo jedno drugom postati kumovi’, ispričao je Pejović tijekom gostovanja u profilnoj emisiji ‘Iz’. . U početku je vojnu službu smatrao uzaludnim pothvatom u mladosti, no kako je vrijeme prolazilo, shvatio je njezinu pravu vrijednost. Ovo neprocjenjivo iskustvo ne samo da je njegovalo cjeloživotna prijateljstva, već je odigralo i ključnu ulogu u oblikovanju njegova karaktera i pogleda na život. Kroz iskreno prepričavanje ovih anegdota iz svoje prošlosti, Pejović nudi inspiraciju pojedincima koji se suočavaju sa sličnim izazovima ili traže osobni razvoj.
