U jednom malom mjestu između planina i rijeke živjela je žena koju su svi zvali sakupljačica snova. Ljudi su dolazili iz daleka kako bi s njom razgovarali, jer je znala tumačiti snove na način koji niko drugi nije znao.
Kažu da je mogla prepoznati šta čovjek zaista osjeća, i prije nego što bi on sam to priznao. Njena kćerka, djevojčica po imenu Lara, odrasla je uz miris svijeća, tihe molitve i šapat ljudi koji su tražili odgovore.
Lara je oduvijek bila drugačija. Dok su druga djeca trčala po livadama i igrala se, ona je sjedila pored majke i zapisivala riječi koje bi čula. Njena majka joj je govorila: “Snovi nisu samo slike iz noći, oni su poruke koje duša šapuće kad tijelo spava.” Lara je to pamtila, ali nije razumjela u potpunosti. Sve do dana kada je sanjala nešto što joj je promijenilo život.
Sanjala je nebo puno letećih staklenih kugli koje su svjetlucale kao zvijezde. Svaka kugla nosila je lice neke osobe – poznate i nepoznate. Jedna od njih, najveća i najsvjetlija, prikazivala je njenu majku. Kad se probudila, osjetila je težinu u grudima, kao da joj srce zna nešto što um još ne može pojmiti. Te noći majka joj je prvi put rekla da snovi ponekad dolaze kao upozorenje, a ponekad kao dar.
Nekoliko dana kasnije, majka je iznenada oboljela. Ljekari nisu znali tačno šta joj je, ali svi su osjećali da joj se život polako gasi. Lara je sjedila pored njenog kreveta, držeći je za ruku. “Ne boj se, dijete moje,” šapnula je sakupljačica snova, “ti ćeš nastaviti ono što sam ja započela. Ti si kćerka sakupljačice snova, a tvoji snovi će spašavati druge.”
Nakon njene smrti, kuća je dugo bila tiha. Ljudi su prestali dolaziti, misleći da s majkom odlazi i dar. Lara je danima šutjela, sve dok jednog jutra nije ponovo sanjala. U snu je vidjela dječaka izgubljenog u gustoj magli, koji je plakao i dozivao majku. Kada se probudila, osjećaj tuge bio je toliko snažan da je morala nešto učiniti. Pošla je do obližnje kuće gdje je živjela porodica koju nije poznavala. Na pragu je zatekla ženu uplakanu – njen sin se te noći izgubio u šumi. Lara je odmah znala gdje da ga traže.
Dječaka su pronašli, tačno na mjestu iz njenog sna. Od tog dana, ljudi su počeli ponovo dolaziti, ali sada po Laru. Nisu je više zvali kćerkom sakupljačice snova – postala je ona sama sakupljačica. Ipak, nikada nije zaboravila ono što joj je majka govorila: da snovi nisu moć, već odgovornost.
Godine su prolazile, a Lara je odrasla u ženu čiji su snovi pomagali mnogima. Neki su dolazili tražeći nadu, drugi odgovore, a bilo je i onih koji su se bojali istine. Lara je znala da nije svaka poruka iz snova laka za čuti, ali svaka ima smisao. U jednom od svojih snova ponovo je vidjela majku, kako stoji nasmijana kraj rijeke. “Sad razumijem,” rekla je Lara kroz suze. “Snovi nas ne vode u budućnost – oni nas vraćaju sebi.”
I tako je živjela, u kući punoj svjetlosti, zapisa i starih dnevnika. Kad bi noću zatvarala oči, osjećala je mir. Nije više sakupljala tuđe snove – sada je čuvala svoje. Znala je da svaki san, koliko god bio nejasan, nosi trag ljubavi, sjećanja i nade.
Priča o njoj prenosila se s koljena na koljeno. Ljudi su govorili da, ako zaspite s čistim srcem i tišinom u mislima, možda ćete je vidjeti u snu – kćerku sakupljačice snova, ženu koja je naučila da su snovi samo most između onoga što jesmo i onoga što tek trebamo postati.
