Brojna svjedočanstva ljudi širom svijeta, ali i duboko ukorijenjena vjerska i narodna vjerovanja, upućuju na zaključak da duša pokojnika nakon smrti ne nestaje odmah, već prolazi kroz poseban period oproštaja. Smatra se da u tim danima duša obilazi mjesta koja su joj bila važna i ljude koje je najviše voljela, naročito ona mjesta gdje je za života bila najsretnija. Upravo zbog toga mnogi ljudi osjećaju neobjašnjiv mir, toplinu ili tihu tugu u danima nakon smrti voljene osobe, vjerujući da je to znak njenog posljednjeg pozdrava.
U duhovnim učenjima često se govori da smrt nije kraj, već prelazak iz jednog oblika postojanja u drugi. Tijelo prestaje da živi, ali duša nastavlja svoj put. Postoje i svjedočenja ljudi koji su doživjeli kliničku smrt i kasnije govorili kako su vidjeli vlastito tijelo odozgo, osjećali lakoću i mir, ili čuli glasove.
Iako se takva iskustva mogu tumačiti na različite načine, ona su dodatno ojačala uvjerenje da duša postoji nezavisno od tijela. Ako se duša ne vrati u tijelo, tada, prema vjerovanju, započinje razdoblje oproštaja koje traje četrdeset dana.
U tom periodu, kako se često naglašava, duša nije u potpunosti odvojena od ovog svijeta. Ne dolazi ona u obliku u kojem bismo je mogli vidjeti ili prepoznati, ali se vjeruje da je prisutna na duhovan način. Ako se pokojnik pojavi u snovima svojih bližnjih, to se ne tumači kao doslovna posjeta, već kao poziv da ga se sjećamo u molitvama. Molitva se smatra najvažnijim mostom između živih i onih koji su prešli u drugi svijet.
Posebno značenje imaju treći, deveti i četrdeseti dan nakon smrti. Treći dan se u kršćanskoj tradiciji vezuje za napuštanje zemaljskog života. Vjeruje se da tada duša završava oproštaj sa svime što je vezano za tijelo i materijalni svijet. Taj dan se često obavlja i ukop, što ima snažnu simboliku povezanu s Isusovim uskrsnućem trećeg dana. Smatra se da se tada duša prvi put klanja Bogu i započinje svoje duhovno putovanje.

Od trećeg do devetog dana, prema vjerovanju, duša ima priliku da vidi ljepotu nebeskih prebivališta, stanje blaženstva i mira kakvo je namijenjeno pravednima. To je period u kojem duša sagledava kako je trebalo živjeti, kakve su vrijednosti važne i koliko su ljubav, milosrđe i dobrota presudni. Deveti dan je posebno značajan jer se povezuje s devet činova anđela. Smatra se da se tada duša ponovo klanja Bogu, a molitve živih imaju posebnu snagu jer duša postaje svjesna svojih propusta, ali ih više ne može ispraviti.
- Najteži dio putovanja, prema crkvenom učenju, dolazi nakon devetog dana pa sve do četrdesetog. Tada duša, kako se vjeruje, prolazi kroz kušnje i suočava se s posljedicama svojih grijeha. Opisuju se prizori koji podsjećaju na paklene muke, ne da bi se čovjek zastrašio, već da bi se naglasila važnost života provedenog u dobru. Upravo u tom periodu molitve, paljenje svijeća, odlazak na grob i dobra djela učinjena u ime pokojnika smatraju se od velike važnosti.
Četrdeseti dan ima presudno značenje. Tada se, prema vjerovanju, odlučuje privremena sudbina duše do konačnog suda. Duša se treći put klanja Bogu i predaje se Njegovoj volji. Zato se taj dan obilježava molitvama, pomenima i sjećanjem, uz nadu da će pokojnik pronaći mir i biti primljen u kraljevstvo nebesko.

U crkvenom učenju se naglašava da pred Bogom nema mrtvih, jer su svi živi u Njegovoj ljubavi. Ipak, sudbina duše nakon smrti zavisi od načina na koji je čovjek živio, od njegovih misli, djela i odnosa prema drugima. Zbog toga se živi podsjećaju da je svaka molitva, svako dobro djelo i svako iskreno sjećanje dar duši onoga koji je otišao. Smrt tada ne postaje kraj, već tiha opomena i podsjetnik da su ljubav i dobrota jedino što zaista ostaje.









