Kada se tišina u domu pretvori u teret, ona prestaje biti mir i postaje nešto što pritiska prsa.
U početku djeluje bezazleno, gotovo utješno. Nema buke, nema rasprava, nema suvišnih riječi. Samo zidovi, sat koji otkucava i prostor u kojem svako ima svoje mjesto. Međutim, s vremenom ta tišina počinje govoriti glasnije od bilo kakvog zvuka. Počinje podsjećati na ono što nedostaje, na riječi koje nisu izgovorene i osjećaje koji su ostali zaključani iza svakodnevnih obaveza.
Dom bi trebao biti mjesto gdje se čovjek osjeća sigurno, prihvaćeno i viđeno. No, kada razgovori izblijede, a pogledi se sve rjeđe susreću, dom može postati hladan prostor u kojem svako živi svoj tihi život. Ljudi dijele isti krov, ali ne i misli. Sjede za istim stolom, ali bez stvarne povezanosti. Tišina tada više nije znak sklada, nego znak udaljenosti. Ona se uvlači u jutra, u večeri, u navike, i postaje nevidljiv teret koji se nosi bez riječi.
Najčešće ta tišina ne nastaje naglo. Ona dolazi polako, gotovo neprimjetno. Počinje s umorom nakon dugog radnog dana, s odlaganjem razgovora za sutra, s rečenicom “nije sad vrijeme”. Sutra, međutim, rijetko dođe. Dani se nižu, problemi se gomilaju, a ljudi se naviknu da šute. U toj navici krije se opasnost, jer šutnja često izgleda lakša od suočavanja. Lakše je okrenuti se ekranu nego pitati kako si. Lakše je prešutjeti nego riskirati nesporazum.
- Tišina u domu posebno je teška kada u njoj odrastaju djeca. Djeca možda ne razumiju razloge šutnje, ali osjećaju njen teret. Osjećaju napetost u zraku, hladnoću u glasovima, odsustvo topline. Uče da se emocije ne dijele, da se problemi skrivaju, da je šutnja normalna. Kasnije, kao odrasli ljudi, često nose isti obrazac sa sobom, ponavljajući ono što su naučili bez da su ikada imali priliku naučiti drugačije.
Za odrasle, tišina često znači usamljenost, čak i kada nisu sami. Možeš sjediti pored nekoga godinama, a osjećati se kao da si sam. Ta vrsta usamljenosti je teža od fizičke samoće, jer dolazi s osjećajem da nisi viđen, da tvoje misli i emocije nemaju gdje da se smjeste. U takvom domu riječi postaju teške, a svaka započeta rečenica djeluje kao napor koji se stalno odgađa.
Ipak, važno je razumjeti da tišina sama po sebi nije neprijatelj. Postoji tišina koja liječi, koja odmara, koja daje prostor. Razlika je u tome da li je tišina izbor ili posljedica. Kada je tišina rezultat straha, nerazumijevanja ili dugog izbjegavanja razgovora, tada postaje teret. Kada je izbor dvoje ili više ljudi koji se razumiju i ne moraju stalno govoriti da bi se osjećali povezano, tada je ona znak bliskosti.
Razbijanje teške tišine u domu ne zahtijeva velike geste ni savršene riječi. Ponekad je dovoljan jednostavan početak. Pitanje koje nije formalno, već iskreno. Priznanje da nešto nije u redu. Spremnost da se sasluša, čak i kada je neugodno. Prvi koraci često su nespretni, puni pauza i pogrešnih riječi, ali i to je bolje od šutnje koja guši.
Važno je i prihvatiti da razgovor ne znači uvijek rješenje. Ponekad znači samo dijeljenje tereta. Kada se teret podijeli, on postaje lakši, čak i ako problem ostaje. Ljudi se tada osjećaju manje sami, a dom ponovno dobija svoju svrhu, da bude mjesto susreta, a ne samo boravka.
Kada se tišina u domu pretvori u teret, ona je znak da nešto traži pažnju. Nije kazna, već poruka. Poruka da je vrijeme da se zastane, oslušne i pokuša drugačije. Dom ne mora biti savršen da bi bio topao. Dovoljno je da u njemu postoji prostor za glas, za emociju i za iskrenost. Tamo gdje riječi pronađu put, tišina ponovno može postati ono što bi trebala biti – mir, a ne težina.
