U Skadarliji je nedavno otkriven spomenik legendarnom pjevaču, što je ponovno potaknulo razgovore o svim aspektima života ovog poznatog boema, a pjesme Tome Zdravkovića ponovno se intenzivno izvode i pjevaju.Toma je izveo mnoge uspješne pjesme, uključujući i jednu od najljepših ljubavnih balada svih vremena, “Čekaj me i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo…” Ova pjesma je postala antologijska i donijela je autoru svjetsku slavu, iako mu sreća nije uvijek bila naklonjena.Muziku je prekomponirao i tekst modificirao Milutin Popović Zahar, a ljudi bliski legendarnom pjevaču tvrde da je odlučio izvesti tu pjesmu kada je saznao za svoju bolest i shvatio da nema spasa. Ta pjesma je postala antologijska i donijela je svjetsku slavu svom autoru, iako ga sreća nije pratila.Konstantin Simonov je jedan od najznačajnijih pisaca u povijesti Sovjetskog Saveza.
Osvojio je šest puta Staljinovu nagradu za književnost, Lenjinovu nagradu i orden Belog lava, te je proglašen herojem Sovjetskog Saveza. Uprkos tim impresivnim priznanjima, širom svijeta će ostati najpoznatiji po svojim stihovima u pjesmi “Čekaj me i ja ću sigurno doći”.Priča pjesnika koja je nadahnula njegovu pjesmu, a koja je dirnula mnoge, bila je izrazito osobna i tragična. U životu Konstantina Simonova postojala je samo jedna žena – poznata sovjetska glumica Valentina Serova, u koju je bio duboko zaljubljen. Međutim, postojao je jedan značajan problem: Valentina je već bila u braku s generalom Anatolijem Serovim i činilo se da su bili sretni zajedno.Međutim, sve se promijenilo kada je Anatolij poginuo u nesreći 1939. godine dok je testirao novi avion. Valentina je bila potpuno slomljena i nakon toga je imala niz kratkotrajnih ljubavnih veza, ali nije uspjela pronaći ljubav sve do 1940. godine kada je upoznala Konstantina.I upravo kada se činilo da će njihova ljubav procvjetati, pisac je mobiliziran i postao je ratni dopisnik direktno s fronta, udaljen od svoje voljene. To iskustvo će ga obilježiti za cijeli život, budući da će svjedočiti nekim od najkrvavijih bitaka u povijesti čovječanstva, uključujući bitku kod Odesse, obranu Staljingrada i bitku za Berlin. Upravo u jednom od tih rovova 1941. godine, potpuno uvjeren da se nikada više neće vratiti kući, Konstantin Simonov napisao je svoju najljepšu ljubavnu pjesmu – “Čekaj me”. U njegovim mislima bila je samo Valentina, a ova oda trebala je postati poruka njoj u slučaju da ga više ne bude. Stihovi su proveli dvije godine u džepu Konstantinovog kaputa, a tada se dogodilo čudo – Simonov se živ, zdrav i ovenčan slavom vratio kući 1943. godine, pravo u naručje svoje voljene, a brak su sklopili. Do kraja rata, Simonov je dosegao čin pukovnika i postavljen je na poziciju zamjenika generalnog sekretara Unije sovjetskih pisaca. Priča o slavnom piscu i najpoznatijoj sovjetskoj glumici tog vremena obišla je svijet, a pjesma o njihovoj ljubavi koja je preživjela smrt prevedena je na čak 35 jezika. Ipak, malo ljudi zna što se dogodilo nakon te priče.
Ironično, unatoč svim preprekama koje su savladali, Konstantin i Valentina nisu imali sreće u braku. Stalno su bili pod budnim okom javnosti, a počele su kružiti priče da je Valentina, dok je njen suprug bio na frontu i pisao najljepše stihove, bila nevjerna Simonovu s “budžovanom” – generalom Rokosovskim.Sada je poznato da je afera bila potpuno izmišljena. Valentina jeste volontirala kao medicinska sestra u bolnici u kojoj se Rokosovski oporavljao od rana sa ratišta i da su se, istina, nekoliko puta sreli, ali to je bilo sve! U to vrijeme, general je već imao ljubavnicu, doktorku u toj bolnici, s kojom je 1945. godine dobio i ćerku. Valentinu više nikada nije ni vidio, piše Istorijski zabavnik. Ipak, brak nije preživio tračeve. Konstantin Simonov je napustio svoju suprugu 1957. godine, a njen život je krenuo silaznom putanjom. Njena karijera je potpuno propala, a postala je alkoholičarka. Jedna od najljepših žena Sovjetskog Saveza preminula je sama i zaboravljena 1975. godine u Moskvi u svojoj 58. godini.ž
