Postoje trenuci u životu koji nas potpuno iznenade, i to ne uvijek na lijep način. Ponekad gubitak, raskid ili odlazak osobe koju volimo izgleda kao kraj svega što smo znali.
Tako sam se i ja osjećala onog dana kada je otišao. Srce mi se steglo, tlo mi je izmaklo ispod nogu, a misli su mi bile ispunjene samo jednom rečenicom: „Šta ću sad?“ U tom trenutku sam bila uvjerena da se moj život urušio i da ništa više neće biti isto.
Dugo sam vjerovala da se bez njega ne mogu snaći. Godinama sam gradila svijet oko njegove prisutnosti i planove vezala za naš zajednički život. Kad je taj svijet nestao, ostala sam sama s gomilom uspomena i prazninom koja je boljela. Nisam odmah shvatila da upravo tu, u toj praznini, leži prilika za novi početak.
Prvih nekoliko sedmica bilo je najteže. Bilo je dana kada nisam imala snage ustati iz kreveta, kada je tišina stana bila nepodnošljiva, a telefoni prijatelja moji jedini oslonci. Ljudi su mi govorili da će proći, da je sve to život i da ću se jednog dana zahvaliti na ovom iskustvu. Nisam im vjerovala. Kako je moguće zahvaliti na nečemu što te slomilo? Ali vrijeme, strpljenje i introspektivni trenuci pokazali su mi da su bili u pravu.
Počela sam raditi stvari za sebe. Prvo male — jutarnje šetnje, čitanje knjiga koje sam godinama odgađala, kuhanje jela koja su samo meni prijala. U tim sitnim ritualima pronalazila sam novu snagu. Zatim su došli i veći koraci. Upisala sam kurs jezika o kojem sam uvijek maštala, počela sam volontirati u udruženju gdje sam upoznala ljude koji su me inspirisali i naučili me koliko vrijedi pomagati drugima. Svaka ta odluka bila je sitna pobjeda nad tugom.
Shvatila sam i koliko sam zapravo jaka. Kada ste u vezi ili braku, lako se izgubiti u zajedničkom identitetu i zaboraviti ko ste sami. Njegov odlazak me natjerao da se pogledam u ogledalo i zapitam: „Ko sam ja, osim što sam bila njegova?“ Odgovor nije došao odmah, ali je bio oslobađajući. Postala sam svjesna svojih želja, talenata i snova koji su dugo bili potisnuti.
S vremenom sam se pomirila s prošlošću. Prestala sam gledati na to kao na tragediju, a počela kao na lekciju. Naučila sam da ljubav ne znači gubitak sebe i da ponekad ljudi dođu u naš život samo da bi nas naučili kako da postanemo jači, bolji i hrabriji. Odlazak može biti i poklon — bolan, ali neophodan za rast.
Danas, kada se osvrnem unazad, ne osjećam ljutnju ni gorčinu. Osjećam zahvalnost. Da on nije otišao, možda nikada ne bih otkrila sebe. Možda nikada ne bih skupila hrabrosti da živim život po svojim pravilima, da idem gdje želim i radim ono što me usrećuje.
Sada znam da kraj jedne priče često znači početak druge. Moj život nije stao onog dana kada je otišao. Naprotiv — tada je počeo. Počeo je moj život oslobođen kompromisa, strahova i ograničenja. Počeo je život u kojem sam glavna junakinja, a ne sporedni lik. I ono najvažnije — sada znam da vrijedim, da mogu i da zaslužujem sve ono što sam mislila da mi samo neko drugi može dati.
Možda ovaj put nije bio onakav kakav sam planirala, ali je bio upravo onakav kakav mi je trebao. I to je, na kraju, najveći dar koji sam mogla dobiti od njegovog odlaska — povratak sebi.
