Kao penzionerka i majka dvoje odrasle djece koji su zasnovali vlastite porodice, baka Milena vjerovala je da će u starosti imati nekoga ko će se o njoj brinuti , nakon što je ona odgojilasvoju djecu i cijeli svoj život im posvetila. Ipak, upravo od svoje rođene djece baka Milena je doživjela najveće razočaranje.
Svoju pripovijest započinje baka Milena govoreći da ima sina i kćer koji su postali punoljetni. Tijekom života, ona i njezin suprug pružali su im nepokolebljivu podršku, pomažući im u svemu, od školovanja do kupnje doma, pa čak i brige za njihove unuke. Međutim, nakon što joj je muž preminuo prije nekoliko godina, sada živi sama.
Njezina mirovina, koja je prilično ograničena, jedva da zadovoljava njezine osnovne potrebe, što ju ponekad tjera da napravi izazovan izbor između kupnje hrane ili lijekova. Iako su njezina djeca bila svjesna njezine situacije, nisu joj pružili nikakvu pomoć. Po njezinom mišljenju, njezina djeca nisu u stanju razumjeti njezine borbe.
Baka Milena primijetila je da unukina torbica košta više od njezine mirovine. Pokušala je predložiti da njezina djeca mogu sudjelovati u pola mjesečnih troškova, s obzirom da će naslijediti stan nakon njezine smrti. No, sin je glumio ignoriranje njezine insinuacije, dok je kći inzistirala na tome da ona teško može upravljati vlastitim financijskim obvezama. Zanimljivo je da niti jedan od njih ne koristi javni prijevoz; umjesto toga, radije voze skupa vozila. Također se prepuštaju godišnjem odmoru na raskošnim destinacijama, odsjedajući u vrhunskim hotelima.
Nadalje, njezina kći svaki mjesec kupuje novu odjeću i pretjerano je mazila svoje dijete, do te mjere da unuka dobiva više džeparca od mirovine bake Milene. Nažalost, financijskim pitanjima u kućanstvu njezina sina u potpunosti upravlja njegova supruga, što ga čini nesposobnim pomoći svojoj majci, čak i kad bi to želio.
Baka Milena se osvrće na svoje iskustvo u odgoju djece i promišlja nije li možda pogriješila u svom pristupu. Ostala je zatečena kada je susjeda izrazila ponos što je ispričala da su joj djeca financirala godišnji odmor, opskrbljivala je hranom i pokrivala njezine troškove. Milena je na sličan način uzdržavala vlastitu djecu, no sada je oklijevala tražiti financijsku pomoć od svog susjeda, zabrinuta da će se pojaviti upiti o nedostatku usporedive potpore od vlastitog potomstva.
To ju je navelo da posumnja u primjerenost svog roditeljstva, budući da su se ona i suprug posvetili zbrinjavanju svoje djece, ostavljajući ih bez ikakve ušteđevine. Ovakve situacije sve su češće, a njezino otkriće odjeknulo je među mnogima u Srbiji.
