Na internetu i društvenim mrežama možemo pronaći brojne ispovjesti koje su u posljednje vrijeme postale veoma popularne. Danas vam donosimo ispovjest koja će slomiti i najtvrđa srca.
Život piše najčudnije i najteže priče, a sudbine ljudi često kriju događaje koji izgledaju poput filmskog scenarija. Takva je i priča o Jeleni, ženi koja je još kao djevojčica iskusila najteže trenutke koje jedno dijete može da doživi – gubitak majke, izdaju najbliže osobe i godine provedene u hladnim zidovima sirotišta.
Jelena je imala tek sedam godina kada je izgubila majku. Otac ih je napustio mnogo ranije, pa su ona i starija sestra ostale same. Sestra, tada tinejdžerka, obećavala joj je da će uvijek biti uz nju i da se nema čega bojati. Međutim, samo nekoliko sedmica nakon sahrane, Jelena je doživjela šok koji je zauvijek obilježio njen život.
Sestra ju je, pod izgovorom da idu u posjetu, odvela u sirotište. Mala djevojčica nije ni slutila da su to vrata iza kojih će ostati godinama, dok se sestra više nikada nije pojavila. Ostavila ju je s nekoliko riječi koje su Jelena nosila kao ožiljak na duši: „Biće ti bolje ovdje, ja ne mogu da se brinem o tebi.“
Prvih nekoliko mjeseci Jelena je plakala gotovo svake noći. Vjerovala je da će se sestra predomisliti, da će se jednog dana pojaviti na vratima doma i povesti je kući. Vremenom je naučila da potiskuje bol, ali nikada nije prestala da se pita zašto je ostavljena. Dok su druga djeca vikendom odlazila kod rodbine, ona je ostajala sama, gledajući kroz prozor i maštajući da će jednog dana i nju neko doći da potraži.
Godine su prolazile, a bol je postajala dio nje. Naučila je da bude snažna, završila školu i počela samostalni život. Ali, rana iz djetinjstva nikada se nije zatvorila. Iako je stvorila krug prijatelja i izgradila karijeru, duboko u sebi osjećala je prazninu – jer nikada nije imala porodicu kakvu je željela.
Sve se promijenilo jednog hladnog zimskog jutra. Telefon je zazvonio, a glas sa druge strane izgovorio je ime koje Jelena nije čula godinama. Bila je to njena sestra. U prvi mah nije mogla da diše, srce joj je udaralo kao nikada do tada. Sestra joj je, bez uvoda, rekla da je teško bolesna i da želi da je vidi.
Taj poziv razorio je Jelenu. Sve emocije koje je godinama potiskivala, sve suze koje je mislila da je presušila, vratile su se u trenu. Pitanja su navirala: zašto je tek sada zove, zašto je ostavila samu kad joj je bila najpotrebnija, da li zaslužuje da je čuje, da li uopšte ima snage da oprosti?
U narednim danima Jelena se borila sa sobom. Dio nje želio je da zatvori vrata prošlosti i ne osvrće se, ali drugi dio, onaj dječiji koji je i dalje čeznuo za sestrom, govorio joj je da ode. Na kraju je odlučila da pristane na susret, iako nije znala šta da očekuje.
Kada su se našle, pred njom više nije stajala ona mlada djevojka koja ju je ostavila, već iscrpljena žena kojoj se život približavao kraju. Sestra je plakala i izgovarala riječi kajanja. Objašnjavala je da je bila prestrašena, nesposobna da se brine o djetetu, da je mislila da je ostavljanje u domu najmanje zlo. Ali za Jelenu, sve te godine nisu mogle stati u nekoliko rečenica.
Osjećaji su je lomili – tuga, bijes, žaljenje, ali i potreba da pronađe mir. Oprost nije došao lako, niti u potpunosti, ali Jelena je shvatila da, koliko god da je prošlost bila bolna, nositi teret mržnje značilo bi ostati zatočenik iste priče.
Poziv koji je dobila tog zimskog jutra slomio ju je na komade, ali joj je istovremeno dao priliku da zatvori krug. Možda nikada neće zaboraviti što je ostavljena, ali odlučila je da ne dopusti da bol i gorčina zauvek upravljaju njenim životom. Jer, kako je sama kasnije rekla prijateljima: „Neke rane ne zacjeljuju, ali mi biramo hoće li one biti ožiljak koji nas podsjeća na bol ili znak snage da smo preživjeli.“
