U našim krajevima postoje neobični običaji, posebno u pogledu raspodjele imovine nakon smrti roditelja. Dominantno je uvjerenje da bi sin trebao naslijediti sve, dok se smatra da kći, koja se naziva “suprugom”, ne zaslužuje nikakav dio.
Ipak, braća i sestre bi se trebali suzdržati od uplitanja u rasprave oko nasljeđa; odgovornost je roditelja da za života osiguraju pravednu raspodjelu imovine.
Nedavna priča koja je izazvala veliku pozornost tiče se žene po imenu Jadranka, koja je u svojoj ispovijesti ispričala okolnosti pod kojima je razbaštinjena. To se dogodilo uz implicitni pristanak njezine obitelji, dopuštajući njezinom bratu da preuzme kontrolu nad njezinom imovinom. Godinama kasnije razmišlja kako njezina bol nije samo gubitak materijalnog bogatstva, već riječi koje je dobila od svojih najbližih.
Nakon očeve iznenadne smrti, majka ju je savjetovala da bratu prepusti cijelu polovicu stana, navodeći da “ona već ima stan” u odnosu na muževo prebivalište. Jadranka ističe da je cijeli život posvetila Beogradu; međutim, u tom je trenutku doživjela osjećaj da postoji u sredini u kojoj se djeca još uvijek “pripremaju” za udaju, podsjećajući na običaje prošlih desetljeća.
U iskrenom otkriću ispričala je razgovor s bratom tijekom kojeg ju je, kada je izrazio namjeru da traži svoje pravo na nekretninu, upozorio da više neće imati brata. Njezin je odgovor bio odlučujući; obavijestila ga je da ni on više neće imati sestru i ogradila se od cijele stvari. Kako objašnjava, njezin brat je dobio kuću, vilu, dodatnu staru kuću za nju značajne emotivne vrijednosti, zemljište i imanje. Nasuprot tome, ostala su joj samo dva lonca, koja su bila sve što je posjedovala.
Jadrankina priča izazvala je žestoke reakcije korisnika društvenih mreža. Dok su neki pojedinci sugerirali da bi mogla potražiti pravne lijekove kako bi dobila ono što joj pripada, drugi su je kritizirali što nije poduzela hitne korake. Osim toga, čuli su se glasovi koji su kritizirali roditelje što za života nisu uspostavili pravno obvezujući dogovor o raspodjeli imovine, već su takve odluke prepustili svojoj djeci, potpuno svjesni da bi to moglo dovesti do razdora.
U zasebnom komentaru istaknuto je da odricanje od nasljedstva može imati značajne posljedice; ako se pojedinac odrekne svog udjela, država ga više neće smatrati socijalno ugroženim, usprkos činjenici da nije ništa uskratio.
2. Neki pojedinci istaknuli su duboko ukorijenjena uvjerenja koja prevladavaju u ruralnim regijama, gdje se obično vjeruje da je kćer adekvatno zbrinuta nakon udaje i da nakon toga više nema nikakvih zahtjeva.
3. Treće upozorenje navodi da žene često odlučuju šutjeti i povući se zbog zabrinutosti da će naštetiti obiteljskim odnosima, što u konačnici rezultira njihovim nedostatkom prava i poštovanja.
Odvjetnik Miloš Radulac rasvijetlio je postojanje takvih okolnosti, unatoč postojanju pravne jednakosti. Naglašava da ovaj fenomen proizlazi iz zastarjelih vjerovanja koja muškog nasljednika označavaju kao glavu obitelji, dok se za žensko potomstvo pretpostavlja da su “osigurani brakom”. Iako je ova praksa sve rjeđa u urbanim središtima, još uvijek prevladava u tradicionalnijim regijama.
Zakon nedvosmisleno kaže da svi nasljednici imaju pravo na jednaki dio ostavine, bez obzira na spol. Međutim, nije u stanju zaštititi od emocionalne manipulacije, obiteljskih pritisaka i društvenih očekivanja koja potiču kćeri da daju prednost “skladu u kućanstvu”.
Radulac ističe da je odricanje od nasljedstva pravno obvezujuće i nepovratno; kada ga se pojedinac odluči odreći, ne postoji mogućnost poništenja.
