Što se tiče vjenčanja, izbor novčanih darova u kuvertama često navodi mnoge da vjeruju da konkretan iznos nije zabrinjavajući. Takav način razmišljanja je pokazala Radmila iz Njemačke, koja je bila na vjenčanju u Srbiji, ali nije uživala u svom iskustvu.
Naime, za nećakinju je izdvojila 200 eura za dar, no taj iznos ju je i dalje osjećao nelagodno. O tom je iskustvu 2017. godine progovorila javnosti, a njezinu priču prenosimo u cijelosti.
Život “preko bare” često navodi druge da vjeruju da ste bogati i da ekstravagantno trošite. Ovakva percepcija bila je posebno raširena u devedesetima kada je zaraditi više od nekoliko maraka mjesečno u Srbiji i Bosni bilo gotovo nemoguće, ostavljajući ljude u mukama. U međuvremenu, zapadna Europa, unatoč visokim troškovima, bila je usporediva s ekonomskim uvjetima na Balkanu. Dolaskom ovamo s onim resursima koji su vam ostali čini da se osjećate kao kraljevska osoba. Slavite, kupujete darove, a svi oko vas dijele radost.
Na kraju vas stignu godine. Nekoga pogodi bolest, što dovodi do troškova za medicinsku skrb, a vi se borite da uravnotežite svoje financije. Doživjela sam gubitak muža, a sin je protraćio gotovo sva naša sredstva. Obitelj nam se raspala, a ja sam u poznim godinama rada sama.
Moj rođak iz Kruševca je pozvao na njihovo vjenčanje i ja sam pristao doći. Osjetio sam osjećaj srama zbog svog života, što me uznemirilo.
Ponio sam dvjesto eura i to je sve što imam. Iako imam nešto dodatnih sredstava, moram odvojiti dio za potencijalne buduće potrebe. Ako se razbolim, tko zna što bi moglo biti sutra? Ozbiljno sumnjam da će današnji mlađi rođaci pohrliti da me zbrinu ili pruže pomoć.
Vjenčanje je bilo zapanjujuće; međutim, u trenutku kada sam prošao kuvertu, primijetio sam da su oči gostiju izgubile sjaj. Sva se pozornost usmjerila na rođaka iz Njemačke, koji je nekoć bio imućan, a zatim natrag na mene. Naravno, svi su očekivali da će moj dolazak biti veličanstven. Ali nije. Čeznuo sam za tim velikim ulazom, ali život je imao druge planove.
Sutradan smo s mladencima razgovarali o darovima. Spomenuli su da im to nije važno, ali očito jest. U više navrata su isticali kako su im neki rođaci iz Bosne dali 500 eura i pričali da su se zadužili jer su dugo čekali na vjenčanje svoje nećakinje.
Osjetio sam osjećaj ljutnje prema sebi. Da sam im posvetio više resursa, ne bih doživio neuspjeh. Preplavio me osjećaj krivnje jer brinu za mene i ponašaju se prema meni ljubazno. Ipak, moram rezervirati nešto i za sebe, za svaki slučaj.
- Je li moja odluka bila ispravna? Ne mogu sa sigurnošću reći. Želim da pred nama budu svjetliji dani, u kojima ćemo svi pokazati poštovanje jedni prema drugima i da se nikada ne bavimo onim što je bilo u omotnici.
Osjećao sam se uzrujano ne zbog straha da me neće voljeti preko dvjesto eura, nego zato što iskreno želim pružiti više mladima. Moja je želja pomoći im i osigurati da financijski problemi ne ometaju njihove mogućnosti. Na kraju su ostale samo neostvarene želje.
