U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda, a ponekad politički lideri svojim djelovanjem i retorikom potiču međuetničke tenzije. Suprotno tome, većina običnih ljudi obično ne doživljava međusobne sukobe i ne pristaje na provokacije .
Smještena u sjeveroistočnoj regiji Bosne i Hercegovine, u blizini srbijanske granice, Bijeljina se može pohvaliti bogatom povijesnom i kulturnom ostavštinom. Ovaj grad, prepoznat kao značajno urbano središte u okviru entiteta Republika Srpska, leži uz rijeku Drinu, ključni faktor njegovog ekonomskog razvoja i društvene dinamike. Usprkos tome, 1990-ih, Bijeljina je bila zahvaćena sukobima, što je rezultiralo promjenama u krajoliku i dubokim utjecajima na živote njezinih stanovnika koji ostaju trajni.
Bijeljina, nekada simbol multikulturalnog sklada i jedinstva, progutana je ratom 1992. godine. Grad, koji je prije bio obilježen mirom i prijateljstvom, zapao je u klimu straha i neizvjesnosti. Tijekom ovog kaotičnog razdoblja brojne obitelji, uključujući i moju, bile su prisiljene napustiti svoje domove.
Otišli smo od svega poznatog, neizvjesni kada ćemo se i hoćemo li se moći vratiti. Kako je sukob eskalirao, duh jedinstva postupno je nestajao.
Ljudi koji su nekoć hodali istim ulicama, surađivali u svojim poslovima i zajedno obilježavali praznike postajali su sve sumnjičaviji jedni prema drugima. Ovu rastuću atmosferu nepovjerenja pratio je postojan osjećaj nesigurnosti. Moja se obitelj suočila s teškom odlukom: napustiti domovinu i krenuti u neizvjesnu budućnost. Kao izbjeglice našli smo utočište u Njemačkoj, zemlji koja nam je pružala sigurnost. Iako smo bili zahvalni na šansi da preživimo i započnemo novu fazu naših života, bolovi čežnje za domom su izdržali.
Primarne prepreke s kojima se susreću uključuju nužnost prilagodbe novom jeziku i kulturi, što podrazumijeva prekid veza s prijateljima i obitelji, uz stalnu brigu za dobrobit onih koji ostaju. Postoji stalna neizvjesnost oko mogućnosti povratka, a svaki dan koji prođe dirljivo naglašava udaljenost od našeg pravog doma. Ipak, njegovali smo novootkrivenu otpornost i zadržali vjeru i nadu u eventualnu priliku za povratak. Kako je intenzitet sukoba počeo jenjavati početkom 2000-ih, odlučili smo se vratiti u Bijeljinu.
Obuzeo nas je osjećaj neizvjesnosti – hoće li grad prepoznati naše postojanje, hoće li nam biti dopušteno da se vratimo u svoj dom i kako će sadašnji stanovnici reagirati na našu prisutnost? Unatoč tome, stvarnost s kojom smo se suočili pokazala se značajno različitom od naših predviđanja. Po dolasku u rezidenciju susreli smo se s prizorom koji nas je istovremeno zadivio i uznemirio. Kuća je bila izvanredno dobro održavana i čak ukusnije uređena nego što se sjećamo; međutim, pred nama je stajao nepoznat čovjek.
Upitom o njegovom identitetu saznali smo da se radi o izbjeglici iz Tuzle, kojemu je boravište privremeno dodijeljeno tijekom godina sukoba. Očekujući potencijalne izazove, a možda čak i nepoželjan odgovor, susreli smo se s neočekivanim događajem — čovjek nam je odmah ponudio da napusti prostorije. Pokazujući izuzetnu ljudskost i suosjećanje, učinio je to bez ikakvih sporova ili pravnih sukoba. Ovaj trenutak nije značio samo povratak kući nego i početak novog prijateljstva. Umjesto neprijateljstva i pristranosti, postojalo je poštovanje i solidarnost.
Izbjeglica iz Tuzle i mi, koji smo također bili prisiljeni napustiti svoj dom, našli smo zajednički jezik i zajedničku sudbinu. Naša rezidencija ne samo da je preživjela u fizičkom smislu, već se pojavila i kao prikaz pomirenja. Nastavljamo njegovati naše prijateljstvo s obitelji koja je nakratko okupirala naš dom, pokazujući da je doista moguće nadići prošlost i njegovati nove veze. Bijeljina se iz mirnog grada pretvorila u mjesto nemira, što je nagnalo mnoge, uključujući moju obitelj, da potraže utočište negdje drugdje. Iako nam je Njemačka pružila utočište, osjećaj pripadnosti ostao je temeljno vezan za našu domovinu.
Kuću koju smo napustili kasnije je održavala i zauzela druga izbjeglička obitelj, što je dovelo do nepredviđenih okolnosti. Umjesto sukoba, našli smo se obavijeni duhom solidarnosti i druženja.
Naša se priča ne bavi samo temom rata, već i mogućnostima za pozitivne pomake koji iz njega mogu proizaći – posebice putevima za ponovno povezivanje i pomirenje. Priča o Bijeljini, koja isprepliće motive rata i povratka, nadilazi iskustva moje obitelji; odjekuje putovanjima bezbrojnih pojedinaca koji su se suočili s progonstvom i konačnim povratkom. U međuprostoru razmišljanja o prošlosti i težnje prema budućnosti, otkrili smo sposobnost da nadiđemo razlike i stvorimo nešto novo.
Iako rat vodi u razaranje, snaga ljudskog suosjećanja i solidarnosti može ga prevladati. Iz neprijateljstva mogu nastati prijateljstva, a iz gubitka nove prilike. U konačnici, ono što ostaje nije samo struktura, već dom ispunjen dragim sjećanjima, ljubavlju i jedinstvom. I danas, dok prolazim ulicama Bijeljine, osjećam duboku vezu ne samo s ovim gradom, već i s njegovim stanovnicima koji su, usred nevolja, odabrali humanost umjesto podjela i prijateljstvo umjesto neprijateljstva.
