U današnjem članku vam donosimo ispovijest Bosanke koja je nedavno doživjela jedno neočekivano, pomalo komično iskustvo u Beogradu.
Kaže da je to bio trenutak koji joj je uljepšao dan, ali i podsjetio je koliko se ljudi mogu povezati zbog najobičnijih stvari – pa čak i zbog hrane koju nose u gepeku.
Priča počinje tako što je tog jutra krenula u Beograd zbog poslovnog sastanka. Već je kasnila i dodatno se nervirala jer je centar bio prepun, a pronalazak parkinga izgledao je kao nemoguća misija.
Kako kaže, kružila je skoro dvadeset minuta, dok joj se ruke znojile od muke, a nervoza rasla. I baš u tom trenutku primijetila je policajca koji je stajao pored ulice i regulisao saobraćaj. Zaustavila se uz njega i pitala ima li gdje slobodan parking, nadajući se da će joj dati barem neku smjernicu.
Kako je spustila prozor, policajac se nagnuo prema autu da je bolje čuje. Ali nije odmah odgovorio. Umjesto toga, primijetio je nešto u njenom gepeku – kroz staklo se vidjela hrana koju je nosila za prijatelje u Beogradu: veliki pleh pite, tegla domaće ajvare, suho meso i nekoliko kutija kolača. Sve ono što Bosanci često nose drugima, iz ljubavi i navike da nikad ne idu praznih ruku.
Policajac se nasmijao i rekao: “Gospođo, vidim ja da ste vi pravi gost, čim ste donijeli pola Bosne iza sebe. Moram vam reći – s ovakvim trpezama kod nas slobodno možete parkirati i pred skupštinu. Ali ajde da budemo realni, ima tu iza jedan parking, možda se oslobodilo mjesto.”
Ona se, zbunjena i pomalo posramljena, nasmijala i rekla da hrana nije za prodaju, nego za prijatelje koji su je zvali u goste. Policajac je odmahnuo rukom i rekao: “Ma znam ja te ‘prijatelje’. Kod nas u Beogradu samo Bosanci dođu s punim gepekom kao da je Bajram. Vi kad nekog posjetite, hranite i ulicu, ne samo domaćina.”
Njegov komentar ju je nasmijao, ali i dirnuo. U tom kratkom susretu osjetila je ono što je često slušala – da je topla, otvorena komunikacija još uvijek živa u regionu, uprkos svim razlikama i godinama koje su prošle. Policajac joj je objasnio kako da stigne do parkinga, pa dodao: “Ako vam neko i pokuša reći da tu ne možete stati, samo mu pokažite taj pleh pite. Garantujem da će odmah reći: ‘Izvolite, gospođo.’”
- Kada je parkirala na mjestu koje joj je opisao, zapitala se koliko često ljudi ovako spontano jedni drugima uljepšaju dan. Cijeli stres je nestao, iako je još uvijek kasnila, ali više nije bila nervozna. Smatrala je to jednim od onih malih trenutaka koji dokazuju da ljudskost nije nestala.
Kasnije je na sastanku ispričala prijateljima šta se desilo, a oni su se smijali govoreći da je policajac bio u pravu: u Beogradu su Bosanci poznati po tome da nikad ne dolaze praznih ruku. A kad je otvorila gepek pred njima, svi su se raznježili – ne samo zbog hrane, nego zbog pažnje i truda koje je uložila.
Na kraju dana shvatila je da je taj susret s policajcem bio više od slučajnog razgovora. Bio je podsjetnik da male, jednostavne ljudske geste imaju veliku moć. Da nas objedinjuje isti smisao za humor, ista toplina i isti osjećaj bliskosti.
- Njena ispovijest završava riječima: “Možda sam u Beograd došla nervozna i izgubljena, ali sam iz tog susreta ponijela osmijeh koji mi je obilježio cijeli dan. Ponekad vam treba samo jedna lijepa riječ, jedna šala ili pogled u gepek pun bosanskih specijaliteta da se sjetite da smo svi sličniji nego što mislimo.”
