Ispovjesti na društvenim mrežama su postale veoma popularne. Ljudi traže savjete kroz komentare na svoju ispovjest i zbog broja komentara većinom ta ispovjest postane viralna.
Na prvi pogled, moj brak je izgledao kao ostvarenje sna. Ljudi iz mog okruženja često su mi govorili da sam prava sretnica jer imam muža s kojim se nikada nisam posvađala. Mi smo bili onaj par za koji svi kažu: „Oni su savršeni, njima je sve idealno.“
Zaista, izvana je tako izgledalo. Živjeli smo mirno, bez trzavica, bez vikanja, bez ružnih riječi. Na društvenim okupljanjima uvijek bismo djelovali skladno, kao da nas ništa ne može poljuljati.
I sama sam godinama vjerovala da je to dokaz da je moj brak zdrav i jak. Zar nije upravo mir i izostanak konflikta ono što svi žele? Međutim, ono što sam tada smatrala najvećom snagom, polako se pretvorilo u tiho opterećenje. Tek kasnije sam shvatila da potpuni izostanak svađe ne znači i prisustvo ljubavi. Ponekad to znači i izostanak iskrenosti.
Moj muž je bio pažljiv, tih i uvijek spreman da izbjegne bilo kakvu raspravu. Nikada nije podizao ton, nikada me nije kritikovao. Ako bi mu nešto zasmetalo, ćutao je. A ja sam, želeći da zadržim taj privid savršenstva, radila isto. Tako smo živjeli godinama – u jednom mirnom, ali praznom balonu.
Na početku je to bilo prijatno. U poređenju s drugim parovima koji su se stalno svađali, ja sam mislila da smo mi pobijedili život. Ali s vremenom, počela sam osjećati neku čudnu prazninu. Nisam znala kako se moj muž zaista osjeća, šta ga raduje, šta ga boli. Nikada mi nije pokazao ljutnju, a samim tim nisam osjećala ni njegovu strast. Bila sam supruga, partnerica na papiru, ali ne i neko ko zaista poznaje čovjeka s kojim dijeli život.
Jednog dana sam se vratila kući nakon posla i pogledala ga dok je sjedio u dnevnoj sobi. Na njegovom licu nije bilo ničega – ni tuge, ni sreće, ni uzbuđenja. Samo mir, možda čak i ravnodušnost. Tada sam u sebi prvi put osjetila jasan glas: „Ovo nije ljubav. Ovo je tišina koja me guši.“
Nisam imala nikakav konkretan razlog da tražim razvod. Nije bilo prevare, nije bilo nasilja, nije bilo poniženja. Bilo je sve ono što bi mnogi poželjeli – red, mir i odsustvo problema. Ali meni to više nije bilo dovoljno. Shvatila sam da ne želim brak bez sukoba ako on znači brak bez iskrenosti i emocija.
Kada sam mu rekla da želim razvod, on me samo pogledao i mirno odgovorio: „Ako je to ono što želiš.“ Bez pitanja, bez pokušaja da razgovara, bez želje da se bori za nas. Tada sam definitivno shvatila – on mene nikada nije ni volio na način na koji sam ja mislila. On je samo želio mir, a ja sam željela život.
Reakcije ljudi oko mene bile su burne. Prijatelji i porodica su mi govorili da sam luda. „Kako možeš ostaviti čovjeka koji te nikada nije povrijedio?“, „Zar si svjesna koliko žena bi poželjelo da ima muža s kojim se nikad ne svađa?“ Bilo mi je teško objasniti da brak nije samo odsustvo lošeg, već prisustvo dobrog. Nije dovoljno da nema bura – mora biti i vjetra koji pokreće jedra.
Dugo sam se preispitivala da li sam donijela ispravnu odluku. Bilo je trenutaka sumnje i krivice. Ali onda sam primijetila kako se osjećam sada – slobodno, živo i spremno da pronađem nešto stvarno, a ne savršeno na papiru. Naučila sam da brak bez svađe nije nužno dobar brak. Pravi brak je onaj u kojem možeš slobodno izraziti sve emocije, čak i ljutnju, jer znaš da ljubav ostaje.
Možda mnogi nikada neće razumjeti moju odluku i možda će me i dalje smatrati ludom. Ali ja sam odabrala sebe, svoj mir i svoju istinu. I ako me neko pita da li žalim – ne, nimalo. Jer bolje je imati stvaran život, pun uspona i padova, nego savršenu tišinu koja ubija iznutra.
