Kada ste posljednji put vodili iskreni dijalog sa svojom djecom? Štoviše, jeste li doista slušali njihove riječi i primijetili neke skrivene signale? Slično odraslima, djeca imaju sposobnost prikriti svoje najdublje emocije i često se suzdržavaju od dijeljenja onoga što ih istinski muči.
Možda smo mi odgajani drugačije , na tradicionalan način . Međutim, emocionalni rast i razvoj svakog djeteta od velike su važnosti, više o tome pročitajte u nastavku današnjeg članka.
Današnja djeca, usprkos odrastanju u doba koje karakterizira značajan tehnološki napredak i mnoštvo mogućnosti, često se suočavaju s dubokim emocionalnim poteškoćama. Zabrinutost za mentalno zdravlje uklonila je stigmu, što je dovelo do sve većeg broja mladih koji traže stručnu pomoć. Terapija ovoj djeci služi kao siguran prostor da iskreno izraze svoje emocije, želje i tjeskobe – često o stvarima o kojima teško razgovaraju čak i sa svojim roditeljima.
Roditelji često preispituju prirodu razgovora svog djeteta s terapeutom. Odgovor na ovo pitanje leži u sveobuhvatnoj zabrinutosti koju djeca izražavaju, a koja se, intrigantno, često vrti oko njihovog odnosa s roditeljima. Ponavljajuća tema koju djeca spominju je osjećaj da ih se osuđuje zbog njihovih odluka.
Odrasli su skloni nametnuti vlastite težnje i neostvarene snove svojim potomcima, pogrešno vjerujući da su takvi postupci korisni. Međutim, ovaj pritisak može dovesti do osjećaja krivnje i unutarnjeg sukoba. Umjesto da slijede vlastite interese i talente, mnogi mladi pojedinci biraju karijere koje su u skladu s očekivanjima njihovih roditelja. Kako vrijeme prolazi, mogu iskusiti osjećaj dezorijentiranosti i praznine, što ih naposljetku potakne da slijede svoje istinske strasti – pothvat koji je za neke rezultirao dubokim životnim preobrazbama, poput napuštanja uspješnih karijera radi bavljenja karijerama u umjetnosti.
Značajna tema koja se pojavljuje je percepcija kontrole. Djeca često doživljavaju svoje roditelje kao osobe koje kontroliraju svaki aspekt njihova života, što je osjećaj koji se ne osjeća samo u djetinjstvu nego iu odrasloj dobi.
Osobito odrasla djeca navode da ih prevelika uključenost roditelja sputava, potičući osjećaj nesposobnosti da sami donose odluke. Ta se kontrola može manifestirati stalnim ispitivanjem, neželjenim uputama ili emocionalnom manipulacijom. Nasuprot tome, mnogi pojedinci također artikuliraju nevolju koja proizlazi iz emocionalne nedostupnosti, što je fenomen koji je osobito raširen među očevima.
Djeca kojoj nedostaje pažnje i emocionalne podrške često doživljavaju nesigurnost, tjeskobu i izazove u stvaranju međuljudskih odnosa. Važno je napomenuti da mnoga djeca istodobno doživljavaju osjećaj kontrole i zanemarivanja. Iako roditelji nameću stroga pravila, često pokazuju nezainteresiranost za djetetova unutarnja iskustva.
Sama fizička prisutnost nije dovoljna; iako roditelji mogu provoditi vrijeme sa svojim potomcima, često su zaokupljeni svojim telefonima, odgovornosti i vlastitih misli, čineći ih emocionalno nedostupnima. Ova emocionalna udaljenost može imati trajne posljedice. Odrasli u takvom okruženju imaju tendenciju da se bore s uspostavljanjem odnosa i suočavaju se s izazovima u uspostavljanju intimnih odnosa.
Dodatni značajan faktor je percepcija da djeca moraju “odgajati” svoje roditelje. U kućanstvima u kojima među roditeljima prevladava emocionalna nezrelost, djeca često preuzimaju uloge koje im nisu primjerene. Umjesto zaštite, roditeljima pružaju podršku noseći se s njihovim problemima, tugom i frustracijama. Ova dinamika remeti inherentnu ravnotežu unutar obitelji i rezultira posljedicama koje često ostaju neprepoznate sve dok dijete ne odraste.
Prevladavajuća tema u terapiji je emocionalna odvojenost. Djeca su u stanju jasno razlikovati materijalnu brigu od emocionalne podrške. Dok su sklonište i hrana važni, te odredbe ne mogu zamijeniti ljubav, razumijevanje i prihvaćanje. Iskustvo je posebno uznemirujuće za dijete koje se osjeća neadekvatnim – bilo zbog usporedbe s vršnjacima ili zato što se zanemaruju njegove vlastite emocije i potrebe. Posljedično, takva djeca često odrastu u odrasle osobe koje se bore s osjećajem manje vrijednosti.
