Poznato je da naša regija još uvijek zacjeljuje ožiljke rata koji se dogodio prije tri decenije, zajedno s raspadom zajedničke države koja je nekad bila jedna od najnaprednijih u Europi.
Međutim, s postupnim odlaskom starijih generacija i pojavom mlađih estradnih ličnosti neopterećenih sjećanjima na nacionalizam i sukobe, čini se da se ovo područje malo poboljšalo.
Značajan odraz ovog fenomena vidljiv je u nizu koncerata koje pjevačica Aleksandra Prijović održava diljem Balkana, a posebno su istaknuta događanja u Zagrebu. Ovdje su neki nacionalisti kritizirali veliku popularnost srpske umjetnice u Hrvatskoj i okolnim regijama. No, ohrabruje činjenica da mlađe generacije drugačije percipiraju situaciju, jer su prisutni u zagrebačkoj Areni doživjeli iznimno iskustvo.
Obožavatelji je od milja zovu Prija, a poziva iskusne i mlađe goste da joj se pridruže u pjesmi na koncertima. Za mnoge je vrhunac bila njezina izvedba ‘Hajde da se volimo’ koju je izvela uz originalnu umjetnicu i svoju svekrvu Lepu Brenu te legendarnu pjevačicu Jelenu Rozgu, poznatu po uspješnoj solo karijeri i ulozi u grupi Magazin.
Aleksandra je izrazila uvjerenje da sve voli jednako, tvrdeći da nacionalnost i vjera za nju nemaju nikakav značaj u ocjeni nečije dobrote. Nakon što je saznala da je obitelj potrošila gotovo sva sredstva da bi prisustvovala koncertu, izrazila je osjećaj krivnje, izjavivši da bi im dopustila ulazak bez ikakvih troškova da je bila svjesna njihove situacije.
- Otkrila je i razloge izostanka kolegica Milice Pavlović i Tanje Savić s koncerata, iako ih je ona pozvala. Njihova odsutnost nije bila posljedica bilo kakvog neprijateljstva ili spora; jednostavno nisu mogli prisustvovati. Aleksandra je izrazila svoje poštovanje prema njihovoj situaciji, potvrdivši svoju stalnu naklonost i podršku prema njima. Srećom, Milica je bila u prilici da prisustvuje jednom od njenih koncerata kao publika, a nakon toga su se okupili kako bi proslavili zajednička generacijska postignuća i značajne uspjehe koje su obje postigle.
BONUS:
Narativ koji danas predstavljamo nažalost nije izolirani događaj; nego odražava rastući trend u kojem sve veći broj starijih osoba i osoba s invaliditetom doživljava samoću i zanemarivanje, često napuštenu od strane vlastite djece koja s njima ne komuniciraju.
U mirnom selu Trnava, smještenom među brdima i starim stanovima, živi baka Mejrem — žena čiji život karakterizira dugotrajna i tužna priča nade i neizvjesnosti. Sada u svojim osamdesetima, bore koje krase njezino lice svjedoče o godinama prožetim tugom i dubokom čežnjom za sinom kojeg nije srela više od četrdeset godina. Svaki dan se pojavljuje isti upit: “Gdje je moj sin?” Pred zoru i prije nego što je pripremila jutarnju kahvu, baka Mejrem izgovara jedinstveno, uporno pitanje koje joj ispunjava um: “Gdje mi je sin?”
Prošlo je više od četiri desetljeća otkako je posljednji put ugledala sina jedinca, a njegovo odsustvo ostavilo je nepopravljivu prazninu u njezinu životu. Unutar granica svog doma, ona se svaki dan drži nade – možda je njezin sin negdje živ, možda je daleko, a možda se još uvijek sjeća nje. “Možda je preminuo, možda me samo zaboravio, ili možda… tko doista može znati gdje bi mogao biti”, kaže Mejrem, a glas joj je prožet mješavinom tuge i trajne ljubavi. Za vrijeme svoje dugotrajne samoće, Nana Mejrem je imala malo posjetitelja; Ipak, jedna od retkih svetlih tačaka u njenoj egzistenciji je Tamara Misirlić, humanitarka iz Vranja, koja je nedavno posetila staricu.
Video koji dokumentira njihov susret djeluje kao dirljiv podsjetnik na važnost ljudske povezanosti. Kad je srela Tamaru, Mejrem ju je zagrlila u zagrljaju koji je podsjećao na majku koja je godinama čeznula za svojim djetetom – držeći je čvrsto kao da prenosi tihu poruku svom sinu, koji možda čeka ili luta negdje drugdje. “Evo me, Nano, zagrli me kako god ti srce želi”, rekla je Tamara, donoseći ne samo pomoć u obliku hrane i lijekova, već i umirujuću prisutnost ljudske ljubavi. Tišina koja je nastala nakon njihovog zagrljaja bila je puna suza i dubokih emocija. Stajao je kao svjedočanstvo potresne stvarnosti s kojom se suočavaju bezbrojni roditelji diljem svijeta – oni koji čekaju svoje nestale ili odsutne voljene. Za mnoge starije osobe usamljenost se pojavljuje kao tihi protivnik.
U slučaju Nane Mejrem, osjećaj izolacije pojačan je dugotrajnom odsutnošću sina, koja je trajala desetljećima. Ovi narativi naglašavaju ključnu ulogu socijalne podrške i zajedničke skrbi za starije osobe, posebice za one koji doživljavaju značajnu odvojenost od obitelji zbog raznih životnih okolnosti. Neophodno je pomoći lokalnim zajednicama i humanitarnim organizacijama koje pružaju podršku starijim osobama i onima koji se osjećaju usamljenima. Osim toga, sudjelovanje u volonterskim aktivnostima i posjećivanje starijih osoba koje žive neovisno mogu napraviti značajnu razliku.
Osvješćivanje javnosti o problemu usamljenosti starijih osoba moguće je postići putem različitih medija i društvenih mreža. Osim toga, ključno je pružanje podrške i resursa obiteljima nestalih osoba. Nepokolebljiva odlučnost i otpornost Nane Mejrem primjer su nade u perspektivniju budućnost jer ostaje predana mogućnosti ponovnog susreta sa svojim sinom. Njezini osjećaji odražavaju duboku univerzalnu istinu: majčina ljubav je vječna i bezuvjetna, nadilazi dob i svladava sve izazove koji se mogu pojaviti.
“Posjedujem samo jednu jedinu želju – ponovno se ujediniti sa svojim sinom”, rekla je, a njezine bi nas riječi trebale podsjetiti na neprocjenjivu bit obiteljskih veza i važnost vođenja računa o onima koji čekaju naš povratak. Ova pripovijest ne samo da predstavlja dirljivo otkriće jedne žene, već djeluje i kao poziv na empatiju i aktivno sudjelovanje. U vremenu obilježenom brzim tempom života i tehnološkim napretkom koji često potiče razdvajanje među pojedincima, ključno je priznati da su autentične interakcije i srdačni zagrljaji same komponente koje nas povezuju.
