Mali dječak spavao je mirno, sklupčan pod mekanom dekom, dok je sunčeva svjetlost lagano ulazila kroz prozor i grijala sobu. Njegovo lice bilo je potpuno opušteno, kao da je uronio u neki lijep san.
Disao je polako i ravnomjerno, a tanki pramenovi kose padali su mu preko čela. Uz njegov krevet ležao je pas, vjerni dlakavi prijatelj koji ga nikada nije ostavljao samog. Pas je imao velike, blage oči i mekano krzno koje je svjetlucalo na jutarnjoj svjetlosti. Činilo se kao da cijelo vrijeme stražari pokraj dječaka, čuvajući ga od svega što bi ga moglo uznemiriti.
Dok je dječak spavao, pas ga je promatrao s nekom toplinom i ljubavlju koja je u potpunosti ispunila prostor. Njišući repom tiho, skoro nečujno, približio je glavu još malo bliže dječakovom licu. Kao da je pokušavao osjetiti svaki njegov uzdah, svaki pokret. Za psa, to nije bilo obično jutro – to je bio trenutak kada je mogao biti blizu svog najboljeg prijatelja.
U jednom trenu pas se nagnuo naprijed i nježno mu polizao obraz, kao da mu želi reći da je tu, da ga voli i da ga čuva. Učinio je to pažljivo, gotovo nesigurno, da ga slučajno ne probudi pregrubim pokretom. No ipak, dječak se pomaknuo. Prvo je lagano zatreperio kapcima, zatim se malo namrštio, kao da pokušava shvatiti što se događa u tom slatkom polusnu. Nakon još jednog mekanog polizka psa, dječak se napokon probudio.
Otvorio je oči, zbunjeno trepnuo nekoliko puta i onda, kad je ugledao pseće lice tako blizu svom, sve mu je postalo jasno. Njegova zbunjenost pretvorila se u širok, iskren osmijeh. Pas je ponovno mahnuo repom, ovaj put malo brže, jer je shvatio da je njegov prijatelj budan. Dječak se nasmijao, onako iskreno dječje, veselo i zarazno. Njegov smijeh bio je tih, ali pun radosti, gotovo poput malog zvončića koji lagano zvoni.
Pas je bio presretan zbog te reakcije. Ponovno je nježno poli*zao dječakovo lice, a dječak je počeo kikotati se još jače, povlačeći glavu u stranu i pokušavajući se sakriti ispod pokrivača. Međutim, pas se nije dao zbuniti. Znajući da se radi samo o igri, pokušao je gurnuti njušku ispod pokrivača, tjerajući dječaka da se smije još glasnije. U sobi se ubrzo rasuo zvuk veselja, topline i prijateljstva.
- Kad se dječak napokon smirio, zagrlio je psa oko vrata i privio ga uz sebe. Pas se udobno smjestio, položio glavu na dječakova prsa i zatvorio oči, uživajući u bliskosti. Dječak mu je lagano prelazio rukom preko krzna, osjećajući njegovu toplinu i smirenost. U tom trenutku obojica su bili potpuno sretni – dječak jer je imao svog najboljeg prijatelja uz sebe, a pas jer je mogao dijeliti svaki trenutak s osobom koju je najviše volio.
