Na današnjoj komemoraciji legendarnom pjevaču Halidu Bešliću, jedna stolica u prvom redu je bila prazna . Niam e, to je stolica koja je bila namijenjena njegovoj supruzi Sejdi.
Upravo ta praznina postala je simbol svega što je Halid bio u životu: skroman, tih, porodičan čovjek koji je uvijek govorio da je njegova najveća podrška upravo ona, žena koja je stajala uz njega u svakom trenutku. No, ovog puta nije mogla biti tu. Na stolici je stajala mala bijela cedulja, a na njoj samo dvije riječi – „Njegova Sejda“.
Taj prizor potresao je mnoge koji su došli da se oproste od pjevača čije su pjesme obilježile generacije. Među prisutnima su bili brojni muzičari, prijatelji, kolege i obožavatelji koji su s knedlom u grlu prisjećali se trenutaka s Halidom. U dvorani se mogla osjetiti tišina koja je govorila više od hiljadu riječi, a upravo ta prazna stolica podsjetila je sve da iza svakog velikog čovjeka stoji još veća ljubav.
- Prema riječima bliskih prijatelja, Sejda nije mogla doći zbog teškog emotivnog stanja. Od trenutka kada je Halid preminuo, povukla se u tišinu, daleko od medija, javnosti i ljudi. Njihova ljubav, koja je trajala više od četiri decenije, bila je temelj njegovog života. Uvijek je govorio da je upravo ona zaslužna za njegovu mirnoću i snagu, za sve one pjesme koje su dirale srce publike. Njeno odsustvo, kažu, nije znak hladnoće – već dubine boli koja je prevelika da bi se mogla iznijeti pred svijetom.
„Ona jednostavno nije imala snage“, kazao je jedan od Halidovih dugogodišnjih prijatelja. „Cijeli život su dijelili sve, a sada kad njega nema, teško joj je i disati. Gledati komemoraciju bez njega, a znati da je to kraj jednog poglavlja, bilo bi previše.“
Komemoracija je protekla dostojanstveno. Na velikom ekranu smjenjivale su se fotografije iz Halidovog života: mladi pjevač s gitarom, porodične slike, nastupi pred tisućama ljudi, osmijeh koji je zračio dobrotom. Svi su u tim trenucima osjetili koliko je njegova pojava značila svima – ne samo kao muzičaru, već i kao čovjeku.
Na kraju programa, moderator je tiho pročitao poruku koju je Sejda poslala, kratku, ali dirljivu: „Hvala svima što ste voljeli mog Halida. On je bio srce naše kuće, glas našeg naroda i osmijeh svakog dana. Molim vas, pamtite ga po pjesmi i dobroti.“ Publika je ustala i dugim aplauzom odala počast i njemu i njoj – ženi koja ga je voljela bez granica, a danas svoju tugu nosi u tišini.
Mnogi su primijetili da je upravo taj trenutak, ta jednostavna poruka i prazna stolica, bio najpotresniji dio čitave ceremonije. Nije bilo riječi koje bi mogle opisati osjećaj praznine, ni glasa koji bi nadomjestio njegov.
Jedna starija žena iz publike, koja je na komemoraciju došla iz Tuzle, rekla je: „Nema većeg dokaza ljubavi od njenog odsustva. Kad čovjek voli tako duboko, bol postane preteška. Prazna stolica govori sve.“
Halid i Sejda su kroz život prošli mnoge izazove, ali njihova povezanost nikada nije bila poljuljana. On je često govorio da se svaki put kad krene na put ili koncert, prvo pomoli za nju. Govorio je i da bi mu bez nje sve bilo besmisleno. Danas, kada nje nema na komemoraciji, jasno je da se ta ljubav nije ugasila njegovim odlaskom – samo se preselila u tišinu, u prostor gdje riječi više nisu potrebne.
- Tako je taj prizor – prazna stolica s bijelom ceduljom na kojoj piše „Njegova Sejda“ – postao simbol ljubavi jače od vremena. Dok su se prisutni opraštali od Halida Bešlića, svi su znali da se negdje, daleko od kamera, u tišini svog doma, i njegova Sejda tiho oprašta – na svoj način, onako kako bi to on razumio: bez riječi, ali s beskrajnom ljubavlju.
