Halid Bešlić je kroz decenije svoje bogate muzičke karijere postao simbol Bosne i Hercegovine, ali i sinonim za ljudskost, skromnost i nesebičnost.
Iako su ga milioni obožavatelja zavoljeli zbog njegovog jedinstvenog glasa i pjesama koje diraju dušu, mnogi su tek 2014. godine, u teškim trenucima kada su poplave pogodile BiH, Srbiju i Hrvatsku, shvatili koliko je Halid zapravo veliki čovjek. U godini koja je mnogima donijela tugu i gubitak, on je pokazao da humanost ne poznaje granice ni razlike – otvorio je vrata svog motela i smjestio ljude koji su ostali bez krova nad glavom.
U maju 2014. godine Bosnu i Hercegovinu pogodile su najteže poplave u novijoj historiji. Kiša koja je padala danima izazvala je izlijevanje rijeka, klizišta i katastrofalne štete u desetinama gradova. Hiljade porodica ostalo je bez domova, a mnogi su izgubili sve što su godinama stvarali. U tom haosu, među prvima koji su pritekli u pomoć bio je upravo Halid Bešlić. Bez mnogo pompe i medijske pažnje, ponudio je da se unesrećene porodice smjeste u njegov motel na Ilidži, dok ne pronađu sigurniji krov nad glavom.
„To je najmanje što mogu uraditi“, izjavio je tada Halid skromno, kada su ga novinari pitali zašto je otvorio vrata svog objekta. „Kad vidiš ljude koji plaču jer su izgubili domove, ne možeš ostati ravnodušan. Ako ja imam gdje spavati, i oni će imati.“ Njegove riječi odzvanjale su kao lekcija svima o solidarnosti i empatiji.
U Halidovom motelu našlo je utočište više porodica iz Maglaja, Doboja i drugih pogođenih područja. Ljudi su dolazili iscrpljeni, promrzli i u šoku, ali su u Halidovom zagrljaju i toplom smještaju pronašli utjehu. On nije želio da ih tretira kao goste, nego kao prijatelje. Često bi navraćao da ih obiđe, raspita se imaju li sve što im treba, donese im hranu ili odjeću. „Neka znaju da nisu sami“, govorio je tada.
Oni koji su tih dana boravili u njegovom motelu i danas se sjećaju njegove dobrote. „Nismo mogli vjerovati da nas prima neko kao on, poznat, bogat, a opet jednostavan i pristupačan. Nije nas pustio same ni jedan dan“, pričala je jedna žena iz Doboja koja je s porodicom nekoliko sedmica boravila kod njega. Halid nije tražio zahvalnost niti publicitet. Sve što je radio, radio je iz srca.
Humanost mu nije bila strana ni prije ni poslije toga događaja. Tokom cijele karijere Bešlić je učestvovao u brojnim humanitarnim akcijama, pomagao djeci bez roditelja, bolesnima, ugroženima i starijima. Ipak, upravo 2014. godina ostala je simbol njegove velike ljudskosti – godine kada je pokazao da pravi heroji ne nose uniforme, već toplo srce.
Zanimljivo je da Halid ni kasnije nikada nije želio govoriti o toj pomoći. U više navrata je ponavljao da to nije bilo ništa posebno i da bi svako trebao učiniti isto da može. „Ja sam samo uradio ono što bi, nadam se, svi uradili u mojoj situaciji. Kad ti život da malo više, moraš znati podijeliti s onima koji nemaju“, rekao je jednom prilikom.
Njegov čin je, međutim, ostavio dubok trag u ljudima i u javnosti. Pokazao je da u vremenima kada se čini da su empatija i solidarnost nestali, još uvijek postoje oni koji u tišini čine velika djela. Halid Bešlić tada nije bio samo pjevač koji puni dvorane, već simbol nade i dobrote.
Danas, više od deset godina kasnije, ljudi i dalje s poštovanjem pričaju o tome kako je Halid pomogao unesrećenima. Njegova gesta ostala je upisana u kolektivno sjećanje kao primjer istinske ljudskosti. U svijetu u kojem se često cijeni površnost i slava, Halid je dokazao da pravo bogatstvo nije u novcu, već u dobrom srcu.
Njegov moto, koji se često čuje i u njegovim pjesmama, najbolje opisuje ono što je učinio te 2014. godine: „Čovjek vrijedi onoliko koliko može pomoći drugome.“ Upravo zato Halid Bešlić ostaje ne samo legenda muzike, nego i legenda ljudskosti.
