Ljudi imaju svakakve ideje, od kojih se neke drugima mogu činiti ludima, poput ove o kojoj danas raspravljamo. Jedan čovjek je odlučio da na svom nadgrobnom spomeniku ukleše sliku pjevačice Cece.
Životna priča Zorana Brkića, uključujući i njegov vlastiti nadgrobni spomenik, izazvala je brojne reakcije javnosti, od iznenađenja do smijeha, pa čak i pravnih osporavanja. Iako se Zoranova odluka da sa svog nadgrobnog spomenika ukloni svoje životne i slavne susrete isprva činila čudnom, zapravo je simbolično izražavala njegovu osobnu filozofiju i svijet u kojem živi. Unatoč Zoranovoj prisutnosti, spomenik ostaje na groblju, ukrašen fotografijama brojnih uglednih ličnosti, među kojima je i Ceca Ražnatović, nesumnjivo jedna od najznačajnijih osoba u povijesti balkanske glazbe.
Ovaj prizor razljutio je mnoge koji su prolazili pokraj spomenika jer ih na mjestu koje simbolizira smrt i odlazak nisu dočekale slike živih ličnosti i slavnih osoba. Ali Zoran to nije učinio namjerno da stvara probleme ili traži slavu. Umjesto toga, kaže, učinio je to iz ljubavi prema čovječanstvu i želje za slavom. Zoran je objasnio da je želio da njegov spomenik ne bude samo ploča s određenim datumom. Za njega je to mjesto koje čuva mnoge uspomene. “Ove fotografije su sastavni dio mog života. Stvarno jesam. Ne očekujem da će to itko podržati, ali to je istina”, rekao je u epizodi emisije “150 minuta”.
Video emisije brzo je postao viralan na društvenim mrežama, a ljudi su komentirali, izražavali svoja razmišljanja i mišljenja – neki suosjećajni, drugi skeptični. No, postavlja se pitanje je li u ovom slučaju legalno objavljivati fotografije slavnih bez njihova ovlaštenja? Zoran tvrdi da ga je odvjetnik prethodno obavijestio da nema pravne osnove za kazneni progon jer su svi postupci motivirani “ljubavlju i poštovanjem” prema njegovim kolegama. “Da ih ne volim”, rekao je, “ne bih ni pokušavao da ih slikam, pogotovo sa Cecom”. Zoran tvrdi da ga je Ceca krajem osamdesetih slikala uz natpis “Žan, ili Spom meni?”
Odjel za pravne usluge Odvjetničke komore Srbije tvrdi da bi neovlašteno korištenje tuđe slike moglo, teoretski, predstavljati narušavanje privatnosti i osobnog dostojanstva, posebice ako se slika koristi u financijske ili druge nepoželjne svrhe. No, ovo nije spomenik namijenjen općem publicitetu ili promidžbi proizvoda, već osobni portret jednog životnog puta. Ostaje nejasno hoće li te javne osobe htjeti da se njihovi portreti nađu na grobu osobe koju nisu ni poznavali. Iako se ovo može činiti neobičnim, uobičajeno je da se ljudi obavežu na jedinstvenu, stalnu adresu tijekom svog života kako bi osigurali da sve ostane kako su zamislili.
No Zoran je otišao i korak dalje. Ne samo da je izgradio spomenik, već je upisao i predviđeni datum smrti — 2057. Dok mnogi zaziru od razgovora o smrti, Zoran se odlučio unaprijed sprijateljiti s njom. Prema časopisu Story, ove priče otkrivaju kako ljudi na različite načine doživljavaju kratkoću života i potrebu da ga dokumentiraju. Za Zorana je ovo povijesna prekretnica i odlučujući trenutak. Neki ga mogu smatrati ekscentričnim, drugi budalastim, ali malo tko će ostati ravnodušan. Ipak, u središtu svega je Čeka.
Spomenica također glasi: “Za mene je Čeka Velikovič pjevao ‘Ja sam cvijet, poseban cvijet’.” Ova naizgled jednostavna fraza nosi duboku emociju; predstavlja pjesmu, sjećanje i iskustvo koje Zoran cijeni. Bez obzira na pravne ili etičke razloge, za njega je ovozemaljsko sjećanje vrijedno vječnosti.
Dok javno priznanje i razumijevanje Zoranovog spomenika ostaje podijeljeno, njegov narativ ostaje zadivljujući primjer razlikovanja svetog i svakodnevnog, prošlosti i budućnosti. Možda je njegov čin neko vrijeme bio jednostavno neobičan način izražavanja zahvalnosti (barem prema njegovim vlastitim uvjerenjima). Ili je to možda molba za sve nas da razmislimo što želimo ostaviti iza sebe: sliku, sjećanje ili emociju?
