Sinoć je u jednom beogradskom restoranu punoletstvo proslavila Andrea, zadivljujuća ćerka političara Ivice Dačića, uz okupljanje uvaženih pojedinaca. Među zapaženim prisutnima bio je i Marko Milošević, unuk Slobodana Miloševića, koji se pojavio uz majku Milicu Gajić.
Milica, koja je dugo bila odsutna, naišla je na toplu dobrodošlicu od svih. Ona nosi odlikovanje da je prva snaja Slobodana Miloševića. Nadalje, opšte je poznato da je tokom teškog perioda 1990-ih, kada je siromaštvo bilo naglo, a ljudi se trudili da sastave kraj s krajem, bila jedna od prvih koja je podvrgnuta povećanju grudi silikonskim implantatima. U svojoj neumornoj potrazi za savršenstvom, supruga Maraka Miloševića nije štedela da joj izgled bude besprekoran od glave do pete.
Nije štedela truda, odlučila se za potpuno poboljšanje usana, suptilno prilagođavanje nosa, pa čak i pedantno oblikovanje jagodica. Podržavala je standard besprijekorne ljepote, ukrašavajući se u raskošnoj odjeći, često u kombinaciji sa visokim potpeticama, sve dok su se ljudi oko nje borili da sastave kraj s krajem. Zadržavši mladalački izgled, bivša supruga sina Slobodana Miloševića odisala je samopouzdanjem dok je pozirala pored sina, obukla ležerne pantalone i sako. Naime, tokom ekonomski izazovnih 1990-ih, neustrašivo je slijedila hirurška poboljšanja, odlučivši se za silikonske implantate u grudima. Međutim, njena posvećenost poboljšanju svog izgleda proširila se i dalje od ove hrabre odluke. Dodijelila je značajan dio svojih sredstava za dodatna ulaganja u svoju tekuću estetsku metamorfozu.
Izrazivši svoje gledište po tom pitanju, posetila je Miloševića u Hagu. Tokom izazovnog perioda kada sam pratila svoje dijete u posjetu svom svekru, cijenila sam priliku da provedem vrijeme sa Slobom zbog neizmjerne ljubavi koju sam osjećala. Za oboje je bilo od velikog značaja da budu prisutni unuci. Naša najveća briga bila je da Marko to ne doživi kao zatočenje. Živo se sjećam da mi je Sloba poklonio veliku bijelu tablu da Marko crta, koju je s ponosom izložio u svojoj sobi. Nažalost, to je jedino preostalo sjećanje iz našeg vremena u Hagu.
