Priča o Vladimiru Kecmanoviću, ocu dječaka koji je počinio stravičan masakr u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, i dalje izaziva ogromnu pažnju javnosti.
Svaki novi detalj iz njegove prošlosti otkriva slojeve priče o čovjeku koji je, prema mnogima, snosio ogroman dio moralne odgovornosti za tragediju koja je potresla region. Nedavno je u javnost isplivala i informacija da Kecmanović nikada nije služio vojsku, iako je bio obavezan. Razlog za to, kako se sada otkriva, krije se u nizu odlaganja i konačnom trajnom oslobađanju.
Prema dostupnim podacima, Kecmanović je vojni rok odlagao čak četiri puta. Prvi put je to učinio neposredno nakon završetka fakulteta, navodeći razloge profesionalne prirode – navodno je tada bio zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, gdje se čekalo njegovo stalno zaposlenje. U to vrijeme, zakonski je postojala mogućnost da lice koje ima stalni radni odnos u javnoj ustanovi dobije privremeno odlaganje služenja vojske, pa je Kecmanović to pravo i iskoristio.
Drugi put je odlaganje tražio zbog navodnih zdravstvenih problema. Iako nije poznato o kakvim se tačno smetnjama radilo, prema dokumentima koji su kasnije dospjeli u medije, on je tada priložio medicinsku dokumentaciju koja mu je omogućila produženje oslobađanja za dodatnih šest mjeseci. Treće odlaganje uslijedilo je ubrzo potom, uz obrazloženje da se sprema za specijalizaciju, što je takođe bilo u skladu sa tadašnjim propisima.
Četvrti put, kako navodi izvor iz vojnog arhiva, Kecmanović je podnio zahtjev za odlaganje iz porodičnih razloga – tada se, navodno, brinuo o bolesnom članu porodice. Iako su sve te molbe pojedinačno djelovale opravdano, ono što je izazvalo sumnju jeste činjenica da su u zbiru rezultirale time da nikada nije otišao na služenje vojnog roka. Na kraju, poslije više godina, dobio je rješenje o trajnom oslobađanju, a razlog koji je u njemu naveden bio je – trajna nesposobnost zbog zdravstvenih razloga.
Izvori bliski istrazi navode da su tadašnje komisije često bile fleksibilne kada je riječ o „medicinskim razlozima“, posebno ako je kandidat imao određene veze u sistemu. Iako se ne može sa sigurnošću reći da je Kecmanović koristio poznanstva, pojedini sagovornici tvrde da je imao dobre odnose sa osobama koje su radile u zdravstvu i administraciji, što mu je vjerovatno olakšalo postupak.
Njegovo oslobađanje od vojske sada se posmatra u potpuno drugačijem svjetlu – mnogi ga vide kao simbol čovjeka koji je izbjegavao odgovornost i dužnost. Ta osobina, kako tvrde stručnjaci za sociologiju i psihologiju, često se prenosi i na porodične odnose. Oni navode da djeca vrlo često usvajaju obrasce ponašanja svojih roditelja, svjesno ili nesvjesno, pa se postavlja pitanje da li je izostanak autoriteta i discipline u kući imao ulogu u tragediji koja se kasnije dogodila.
Komšije i poznanici porodice Kecmanović opisivali su Vladislava kao zatvorenog i rezervisanog čovjeka, koji se rijetko družio i nije pokazivao mnogo emocija. Neki su čak tvrdili da je djelovao hladno i distancirano, što se prenosilo i na način na koji je odgajao sina. Dok su mediji danima analizirali njegovu ulogu u tragediji, činjenica da je izbjegao vojsku postala je simbolična slika njegove ličnosti – čovjeka koji bježi od obaveza i sukoba.
Mnogi su primijetili i da Kecmanović, iako liječnik, nije pokazao ni trunke profesionalne odgovornosti u odgoju vlastitog djeteta. Iako se u početku trudio da ostane po strani, kasniji događaji su pokazali da je bio svjestan problema u ponašanju sina, ali nije reagovao. Istraga je utvrdila da je dječak imao pristup oružju koje mu je otac legalno posjedovao, što je dodatno šokiralo javnost.
Danas, kada se s distance sagledava čitava priča, jasno je da se niz njegovih životnih odluka – uključujući i izbjegavanje vojske – uklapa u obrazac čovjeka koji se plaši sistema, odgovornosti i suočavanja s posljedicama. A upravo takva ličnost, tvrde stručnjaci, često nesvjesno prenosi iste obrasce na svoju djecu.
Tragedija u „Ribnikaru“ ostavila je dubok ožiljak na društvu, ali i otvorila brojna pitanja o tome koliko roditeljska odgovornost i karakter mogu oblikovati budućnost djeteta. U slučaju Kecmanovića, odgovor se, nažalost, pokazao kroz najtragičniji mogući ishod.
