U pravoslavnom verovanju postoji običaj da se na ruci nosi brojanica sa krstom. Naiem , često to bude u crvenoj boji , koja se smatra protiv uroka , ali naravno nećete pogriješiti ni ako izaberete neku drugu boju po želji. Mnoge osobe nisu nikada ni imale predstavu za šta služi krunica ili brojanica. U nastavku teksta ćemo vam otkriti.
Primarna funkcija krunice je olakšati molitvu, a sastoji se od određenog broja čvorova koji odgovaraju godinama koje je Isus živio na Zemlji. Krunica služi kao molitveni instrument unutar kršćanske pravoslavne tradicije, olakšavajući i molitvu i meditaciju.
Obično se sastoji od niza čvorova ili perli povezanih zajedno, koji se koriste za zbrajanje molitvi. Najčešći zaziv je: “Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog”, uz kraće molitve poput “Gospode, pomiluj”. Ti su predmeti uglavnom izrađeni od vune ili svile i tradicionalno imaju 33 čvora, što simbolizira godine života Isusa Krista. Preporučljivo je nositi krunicu na lijevoj ruci iz praktičnih razloga; za vrijeme molitve, kad se krstimo, zgodnije je imati ga u lijevoj ruci.
- Štoviše, s obzirom na to da većina pojedinaca pretežno koristi desnu ruku, ukrašavanje krunice na lijevoj ruci smanjuje vjerojatnost da se ona zapetlja i posljedično slomi. Međutim, za one koji su ljevoruki, razumnije je nositi krunicu na desnoj ruci. Nadalje, postoje brojanice koje se nose kao lančići. Kada se krunica ne koristi za molitvu, preporučljivo ju je čuvati uz molitvenik, Sveto pismo i ikone.
Trenutno se raspravlja o brojnim teorijama o prikladnosti kupnje krunice za sebe ili primanja na dar od druge osobe. Primijećeno je da je ideja koja zahtijeva da nam neka vanjska strana podari krunicu samo praznovjerje. Iako je primiti krunicu na dar ljubazna gesta, ona nije bitna; svakako se krunicu može nabaviti samostalno.
Koje radnje se poduzimaju kada se brojanica slomi? Kada se krunica slomi, prikladno ju je spaliti. Odlaganje posvećenih predmeta smatra se grijehom; stoga treba spaliti krunice i slične posvećene predmete. Unutar hramova, crkava i samostana mogu se susresti krunice koje služe kao izvanredna umjetnička djela. Uz pletene varijante postoje i metalne i nanizane brojanice.
BONUS :
U skromnom sastavu tuzlanske gimnazije dvadesetih godina prošlog stoljeća ukrstili su se životi dvojice mladića koji će kasnije postati istaknute ličnosti srpske povijesti. Ti pojedinci su nitko drugi do patrijarh Pavlo i Meša Selimović. “Ja sam zauzeo mjesto u prvoj klupi.
S moje desne strane sjedio je Musliman po imenu Meša, dok je s lijeve strane bio Hrvat. Tako sam se našao između njih. Kako se to kaže, živjeli smo kao braća, rod sa svojima. Međutim, taj se osjećaj jedinstva počeo smanjivati kako su se okolnosti pogoršavale, bilo da su nacionalne ili neke druge, u početku se činile pretjerano izraženima godine, bili smo drugovi u razredu, Srbin, Hrvat i Musliman dijelili su istu učionicu“, osvrnuo se patrijarh Pavle na svoja školska iskustva.
Meša koju spominje 44. poglavar Srpske pravoslavne crkve odnosi se na poznatog pisca Mehmeda Mešu Selimovića, koji je porijeklom iz Tuzle. Intrigantna konvergencija života ujedinila je ove dvije istaknute ličnosti. Selimović je, slično patrijarhu Pavlu, prošao kroz tragediju gubitka člana obitelji, jer mu je stariji brat Ševkije ubijen u Drugom svjetskom ratu.
- U pismu testamentalnog karaktera upućenom Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti 1976. godine, Meša Selimović je izjavio: “Potječem iz muslimanske obitelji, a po nacionalnosti sam Srbin. Dio sam srpske književnosti, a književnu produkciju smatram u Bosni i Hercegovini, kojoj i ja pripadam, samo kao regionalno književno središte, a ne kao posebna književnost u okviru srpskohrvatskog književnog jezika. Patrijarh Pavle i Meša Selimović ostavili su trajne ostavštine svojim izuzetnim doprinosom.
