Badnji dan je, prema učenju Srpske pravoslavne crkve, uvod u Božić i jedan od najsnažnijih dana u bogoslužbenom i porodičnom smislu.
To nije samo predpraznično vrijeme ispunjeno običajima, već dan duboke tišine, sabranosti i pripreme za dolazak praznika Rođenja Hristovog. U tom danu sabrani su i vjera i tradicija, i lična molitva i porodično zajedništvo, ali prije svega poziv na unutrašnji mir.
Tog dana se vjernici pripremaju za Božić ne samo spoljašnjim djelima, već i unutrašnjim stanjem duha. Post, molitva, praštanje i smirenje zauzimaju centralno mjesto, jer Crkva uči da se Hristos ne dočekuje bukom i raskoši, već tihim i otvorenim srcem. Badnji dan podsjeća da praznik ne počinje trpezom, već duhovnom pripremom.
- Badnjak i polažajnik, iako duboko ukorijenjeni u narodnoj tradiciji, nisu folklorni detalji bez značenja. Naprotiv, oni nose jasnu hrišćansku simboliku i svoju pravu vrijednost imaju samo ako se razumiju u duhu vjere. Prema crkvenom predanju, po badnjak se ide na Badnji dan, najčešće u ranim jutarnjim časovima. Taj čin se obavlja mirno, sa poštovanjem i molitvom, jer badnjak simbolizuje drvo koje su pastiri donijeli da zagriju novorođenog Hrista u Vitlejemskoj pećini.
Badnjak je uvijek mlado hrastovo drvo. Hrast u hrišćanskoj simbolici predstavlja snagu, postojanost i život, ali i trajnost vjere. Srpska pravoslavna crkva uči da se badnjak ne siječe olako. Domaćin se, po tradiciji, okrene ka istoku, prekrsti se, pomene Boga i praznik Rođenja Hristovog, a zatim siječe badnjak sa istočne strane. Vodi se računa da badnjak padne na zemlju, jer se time, prema vjerovanju, poštuje priroda i Božji poredak.
Unošenje badnjaka u kuću na Badnje veče ima snažnu simboliku. Tim činom dom se poistovjećuje sa Vitlejemskom pećinom, a porodica se simbolično stavlja u ulogu onih koji dočekuju Hrista. Slama koja se unosi u kuću podsjeća na skromne uslove u kojima se Hristos rodio. Ona poziva na smirenje, zahvalnost i prisjećanje da je suština Božića u jednostavnosti i ljubavi, a ne u spoljašnjem sjaju.
Srpska pravoslavna crkva naglašava da smisao badnjaka nije u samom drvetu, niti u njegovom paljenju kao takvom. Suština je u onome na šta badnjak podsjeća vjernike – na toplinu doma, zajedništvo porodice, spremnost na žrtvu i otvorenost srca da se Hristos primi ne samo u kuću, već i u život.
Polažajnik, prema crkvenom tumačenju, predstavlja prvog gosta koji na Božić ulazi u dom. Njegova uloga nije magijska, niti je vezana za praznovjerje, već je simbolična. On je nosilac dobrih vijesti, radosti i blagoslova koji dolaze sa praznikom Hristovog rođenja. Upravo zbog toga, njegov dolazak se unaprijed dogovara i nikada se ne prepušta slučaju.
Polažajnik, po običaju, ulazi u kuću sa božićnim pozdravom „Hristos se rodi“, na koji domaćini odgovaraju „Vaistinu se rodi“. Njegovo kretanje po kući, posipanje žita ili simbolično džaranje vatre tumači se kao želja za zdravljem, napretkom i blagostanjem. Ipak, Crkva jasno podvlači da pravi blagoslov ne dolazi iz samog čina, već iz molitve, vjere i međusobne ljubavi.
Zašto se pali badnjak? Njegovo sagorijevanje simbolizuje svjetlost koja dolazi u svijet Hristovim rođenjem i toplotu koju On donosi ljudskom rodu. To je podsjećanje da se tama pobjeđuje svjetlošću, a hladnoća ljubavlju.
Božić, prema učenju Srpske pravoslavne crkve, nije dan buke, pretjerivanja i spoljašnje raskoši. To je praznik mira, porodičnog okupljanja i sjećanja na suštinu vjere. Badnjak i polažajnik imaju smisla samo ako su dio tog duha skromnosti, zahvalnosti i međusobne brige.
- Običaji se mogu razlikovati od kraja do kraja, ali njihova poruka ostaje ista. Badnjak nas podsjeća na Hristovo rođenje u skromnosti, a polažajnik na radost dolaska novog života i nade. U tome leži njihova prava vrijednost, kako u crkvenom učenju, tako i u svakodnevnom životu vjernika.
