Dr Svetlana, poznata genetičarka i stručnjak za starenje, nedavno je u jednoj emisiji objasnila intrigantno pitanje koje već godinama zanima mnoge od kojeg roditelja zapravo nasleđujemo dužinu životnog veka.
Iako se često govori da „geni sve određuju“, doktorka naglašava da naslijeđe nije tako jednostavno. Životni vek zavisi i od kombinacije gena, i od navika koje usvajamo kroz život, a postoje dvije ključne koje, prema njenim riječima, mogu produžiti život i do deset godina – a nemaju nikakve veze s ishranom ni snom.
Prema dr Svetlani, naši geni za dugovečnost uglavnom dolaze od majke. Ona ističe da se u mitohondrijama – malim ćelijskim „elektranama“ koje nas opskrbljuju energijom – nalazi genetski materijal koji nasleđujemo isključivo od majke.
Ti geni imaju ogroman uticaj na to koliko efikasno naše tijelo koristi energiju, kako se oporavlja od stresa i koliko je otporno na starenje. „Mitohondrijalna DNK određuje koliko su naše ćelije vitalne i koliko dugo mogu da se obnavljaju. Zato se često dešava da djeca majki koje su doživjele duboku starost imaju veće šanse da i sama žive dugo“, pojašnjava doktorka.
S druge strane, očevi geni više utiču na to kako će se naše tijelo nositi sa spoljnim faktorima – poput stresa, fizičke aktivnosti i hormona. „Od oca često nasljeđujemo predispozicije za kardiovaskularne bolesti, metabolizam masti i reakciju na stres. To znači da nas i očev genetski materijal u velikoj mjeri usmjerava, ali majčini geni imaju ključnu ulogu u samom procesu starenja“, kaže dr Svetlana.
Ipak, dodaje, genetika čini samo polovinu priče. Drugu polovinu određuju naše navike i način života. I tu dolazimo do dvije navike koje, kako ističe, imaju daleko veći uticaj na dugovečnost nego što većina ljudi misli. „To nisu ni dijeta ni san – iako su oni važni – već dvije svakodnevne prakse koje direktno utiču na naše ćelije, hormone i mozak: redovno kretanje i emocionalna stabilnost“, otkriva doktorka.
Prva navika – kretanje – ne znači nužno intenzivan trening. Naprotiv, dr Svetlana ističe da je umjereno, ali svakodnevno kretanje daleko korisnije od povremenog iscrpljujućeg vježbanja. „Hodanje, lagano istezanje, rad u bašti ili ples – sve to aktivira cirkulaciju i pomaže ćelijama da dobiju više kiseonika. Kada se tijelo redovno pokreće, svi organi rade efikasnije, a mozak luči hormone sreće koji smanjuju stres i usporavaju starenje.“
Druga navika, koja se često zanemaruje, jeste emocionalna ravnoteža. Prema njenim riječima, hronični stres, ljutnja i tuga ubrzavaju starenje više nego loša ishrana. „Naše ćelije imaju memoriju stresa. Kada smo stalno pod tenzijom, u tijelu se luče kortizol i adrenalin, koji oštećuju ćelijske membrane i ubrzavaju degeneraciju. Ljudi koji nauče da kontrolišu svoje emocije, da praštaju i zadrže unutrašnji mir, imaju duži i zdraviji život“, objašnjava dr Svetlana.
Zanimljivo je da se u njenim istraživanjima pokazalo da su ljudi koji imaju stabilne porodične odnose i osjećaj pripadnosti zajednici imali prosječno čak sedam godina duži životni vek od onih koji žive pod stalnim stresom i izolacijom. „Ne mora čovjek da bude uvijek sretan, ali je važno da ne nosi negativne emocije predugo. Smirenost i emocionalna otpornost su najjači štit protiv starenja“, dodaje ona.
Na kraju, dr Svetlana naglašava da, iako ne možemo birati svoje roditelje ni gene, možemo izabrati način na koji ćemo živjeti. „Ako ste naslijedili dobre gene – divno. Ako niste, ne znači da vam je sudbina zapečaćena. Redovno kretanje, zdravi odnosi i unutrašnji mir mogu da nadoknade sve ono što genetika nije dala. Ključ dugovječnosti nije u tabletama ni skupim tretmanima, već u jednostavnim stvarima koje radimo svakog dana“, zaključuje ona.
Poruka dr Svetlane je jasna – dug život nije poklon, već rezultat svjesnih odluka. Od majke možda nasljeđujemo snagu ćelija, od oca izdržljivost, ali od sebe – volju da živimo mudro, smireno i s osmijehom.
