Na današnjoj komemoraciji posvećenoj velikom muzičaru Halidu Bešliću, među prisutnima se pojavio i njegov dugogodišnji doktor, koji je bio uz njega tokom najtežih trenutaka bolesti.
Tiho je ušao u salu, sa izrazom tuge i ponosa u očima, svjestan da je izgubio ne samo pacijenta, nego i prijatelja. Njegovo prisustvo izazvalo je posebnu emociju među okupljenima, jer su mnogi znali da je upravo on bio taj koji se mjesecima borio da Halidu olakša patnje i pruži mu nadu u ozdravljenje.
„Trudio sam se da mu nađem lijek za ovu bolest, ali…“, započeo je doktor svoj govor drhtavim glasom, dok je sala utihnula. „Nekada medicina jednostavno ne može pobijediti ono što sudbina donese. Halid je bio borac do samog kraja, čovjek ogromne volje i duha. I kada je znao da su prognoze teške, nikada nije izgubio osmijeh ni nadu.“
Doktor je govorio o Halidu ne samo kao o pacijentu, već kao o čovjeku koji je zračio toplinom, skromnošću i iskrenošću. „Uvijek bi, i u najtežim trenucima, pokušao da nas nasmije. Govorio je: ‘Neću da me gledate kao bolesnika, hajde da pričamo o muzici, o životu.’ Takav je bio — vedar i pun ljubavi.“
Prisutni su slušali s pažnjom i tugom, mnogi brišući suze dok su se na platnu iza pozornice prikazivale fotografije iz Halidovog života — od njegovih prvih nastupa, preko velikih koncerata, pa sve do porodičnih trenutaka. Doktor je u jednom trenutku zastao, pokušavajući da obuzda emocije. „Gledao sam ga kako se bori. Isprobali smo sve terapije koje smo mogli. Iako je tijelo slabilo, njegova snaga volje bila je zadivljujuća. Rekao mi je: ‘Doktore, ja ne smijem da odustanem, zbog mojih ljudi koji me vole.’“
Ove riječi duboko su pogodile prisutne, jer su svi znali koliko je Halid bio povezan sa svojom publikom. Njegove pjesme su obilježile živote mnogih generacija, a njegov glas i danas odzvanja kao simbol iskrenih emocija i narodne duše.
Doktor je otkrio i da je Halid do posljednjih dana govorio o povratku na scenu. „Planirao je da snimi još jednu pjesmu. Govorio je da ima ideju koja će dirnuti ljude, kao da je znao da će to biti njegov oproštaj. Bio je pun inspiracije, uprkos bolovima i umoru.“
Na komemoraciji su prisustvovali brojni prijatelji, kolege s estrade i članovi porodice. Svi su uglas isticali da Halid nije bio samo pjevač, nego i čovjek velikog srca, koji je pomagao drugima i nikada se nije uzdizao iznad svojih korijena.
„Kao ljekar, često morate da ostanete profesionalni, da ne pokazujete emocije“, nastavio je doktor. „Ali uz Halida to nije bilo moguće. On vas je jednostavno osvojio svojom dobrotom. Kada bih ga pitao kako je, znao je reći: ‘Ma dobro sam, doktore, ima gorih od mene.’ A mi smo znali da trpi bolove, ali nikada nije želio da nas optereti.“
Na kraju svog govora, doktor se zahvalio Halidovoj porodici što su mu dozvolili da bude uz njega do posljednjeg dana. „Učio nas je kako se voli život, kako se prašta i kako se ide dalje bez gorčine. Otišao je tiho, onako kako je i živio — dostojanstveno. A nama je ostavio sjećanje i pjesme koje će zauvijek živjeti.“
- Nakon govora, sala je eruptirala aplauzom koji je trajao minutima. Mnogi su ustali na noge, odajući posljednji pozdrav legendi čiji glas i duh ostaju vječni. Doktor je tada sjeo u prvi red, oborenog pogleda, dok su suze klizile niz lice. „Dao sam sve od sebe“, tiho je rekao jednom od novinara. „Ali ponekad ni sva znanja svijeta ne mogu pobijediti ono što život odluči.“
Komemoracija se završila uz Halidovu pjesmu „Miljacka“, koju su svi u sali zapjevali zajedno — kroz suze, ali i s ponosom. Bio je to trenutak koji je pokazao da legende nikada zaista ne umiru.
