Te noći, nebo je plakalo zajedno sa mnom. Kiša je padala neprestano, a ja sam stajala ispred kuće koju sam nazvala domom, s rukom na stomaku i torbom u drugoj. Tlo je bilo klizavo od kiše, ali nije bilo ni važno.
Moje misli su bile zbunjene, srce slomljeno, a svijet oko mene kao da se srušio. Vrata su se zalupila, a iza njih je ostao čovjek za kojeg sam vjerovala da će biti uz mene do kraja života.
„Nemam ti gdje ići,“ šapnula sam, ali on nije odgovorio. Stajao je u hodniku, pored žene koja je sada zauzimala moje mjesto. Nije bilo suosjećanja u njegovom pogledu, samo hladna distanca. „Snaći ćeš se,“ rekao je suho, „Uvijek si bila jaka, zar ne?“
Njegove riječi su se urezale u moju dušu. Vjetar je nosio te iste riječi koje su mi parale srce. Kiša nije bila ono što me boljelo, ni hladnoća koja me obavijala, niti blato pod nogama. Ono što me povrijedilo bio je osjećaj gubitka, činjenica da je ljubav koju smo dijelili nestala kao da nikada nije ni postojala. Ali, on nije znao, i nikada neće saznati, da će upravo žena koju je izbacio, s djetetom, jednog dana postati razlog njegovog najvećeg poniženja.
Te noći nisam znala gdje ću, ali nisam imala izbora nego da hodam kilometrima, mokra do kože, držeći ruke na stomaku, moleći Boga da moje dijete ostane sigurno. Autobuske stanice bile su pune stranaca, a ja sam bila samo još jedno lice koje niko nije primjećivao. A onda, kao neki znak nade, prišla mi je starija žena, prodavačica novina. Njezine riječi su bile poput svjetionika u tom mračnom trenutku: „Dušo, hajde, ne možeš ovako stajati. Dođi unutra, ugrij se.“
Zvala se Milena. Imala je malu garsonjeru, skromnu, ali toplu. U toj garsonjeri sam provela prve sedmice, dok nisam skupila hrabrosti da krenem ispočetka. Svaka njezina riječ, svaki savjet, bio je poput oaze u pustinji. Ubrzo sam našla posao u pekari. Ruke su me boljele od rada, a noge su oticale od stajanja, ali svako jutro sam ustajala sa jednom mišlju — moram izdržati, jer sada ne živim samo za sebe.
Rodila sam kćerku, nazvala sam je Lana. Bila je sitna, nježna, ali oči su joj imale isti plamen koji sam ja izgubila. Svaki njezin osmijeh bio je podsjetnik da još uvijek mogu voljeti, da još uvijek imam snage rasti i boriti se. Lana je bila moj razlog da idem dalje, moj razlog da nastavim živjeti.
Godine su prolazile, a život je počeo popravljati ono što je prije bilo slomljeno. Radila sam naporno, štedjela, i jednog dana, uz pomoć Milene, otvorila malu slastičarnu. Bila je to skromna sobica s tri stola i starim aparatom za kafu, ali bila je moja. Na izlogu sam ponosno napisala: „Lanina slatka kuća“. Nije to bila osveta. Bila je to potraga za mirnošću, za spokojem. Nisam željela ništa drugo osim da izgradim svoj život, daleko od svega što me povrijedilo.
Međutim, sudbina je imala svoj način da vrati sve na svoje mjesto. Jednog popodneva, dok sam slagala kolače u radnji, vrata su se otvorila. Ispred mene je stajao on — Nikola. Miris skupog parfema dolazio je iz njegove blizine, ali njegov pogled bio je nešto sasvim drugo. Bio je prazan, umoran, ne prepoznajem ga više. Pored njega nije bilo žene zbog koje me izbacio. Bio je samo on, sjenka čovjeka koji je nekada znao što želi.
„Ana?“ izgovorio je moje ime tiho, kao da ga je bilo strah da ga izgovori naglas. „Izvolite,“ odgovorila sam hladno, bez trunke emocije. „Nisam znao da… imaš radnju.“ „Mnogo toga nisi znao,“ odgovorila sam bez obzira na to što sam osjećala.
Pogledao je oko sebe, a zatim se fokusirao na mene, na Lanu koja je iz kuhinje trčala prema njemu, s brašnom na obrazima, u bijeloj kecelji. „Mama, pogledaj, napravila sam srce od šećera!“ rekla je veselo, a Nikola je prolazio kroz šok. Pogledao je Lanu, a zatim mene, i oči su mu se napunile suzama.
„To je…?“ upitao je, a ja sam mirno odgovorila: „Naša kćerka.“ Gledao je u tlo, a onda je šapnuo: „Pogriješio sam, Ana… Nisam znao da će biti ovako. Nisam znao da…“
„Znao si sve,“ prekinula sam ga. „Samo ti nije bilo stalo.“
Tišina je ispunila prostoriju, dok je Lana stajala ispred njega, s kolačem u ruci. „Evo, gospodine, ovo je poklon. Mama kaže da uvijek treba biti dobar, i kad drugi nisu bili prema tebi.“
Nikola je primio kolač, a suze su mu skliznule niz obraze. „Hvala, dušo,“ rekao je tiho, a zatim je otišao. Stao je ispred izloga i dugo gledao natpis „Lanina slatka kuća“, kao da je tek sada shvatio da je izgubio nešto što se ne može kupiti novcem.
- Te noći sam sjedila pored prozora, a Lana je spavala kraj mene. Kiša je ponovo padala, poput te noći kad me izbacio. Ali sada nisam bila izgubljena. Bilo mi je mirno, sigurno, slobodno. Sudbina je zatvorila jedno poglavlje na najokrutniji način, ali je otvorila novo — u kojem sam bila glavni lik svoje vlastite priče.
