S navršenom osamnaestom godinom dijete službeno prelazi u punoljetnost. Bilo bi doista divno kada bi roditelji mogli ljubazno izraziti svojim odraslim potomcima: “Moje prethodno dijete, nisi mi dužan uzvratiti. Izlaz je upravo tu. Neka tvoje putovanje bude ugodno! Vedrana Rudan, spisateljica poznata po oštrom intelektu i oštroj duhovitosti, neustrašivo se bavi temama koje često ignoriramo. To je bilo osobito vidljivo prije nekoliko godina kada je na svojoj web stranici, Rudan.info, podijelila kolumnu koja potiče na razmišljanje, istražujući zamršenu dinamiku između roditelja i djece.
Na internetu sam slučajno naletjela na rečenicu koja mi je privukla pažnju: “Dijete nije ništa dužno roditeljima.” Ovu izjavu koja potiče na razmišljanje napisala je Lisa Pontius, široko priznata influencerica koja je stekla značajan broj sljedbenika u dobi od 33 godine. Njezini su postovi privukli mnoštvo čitatelja koji cijene njezine uvide.
Doista mi se sviđa teza. Nije šala, ja to iskreno obožavam. Nije potrebno spominjati da kada dijete postane punoljetno, obično u dobi od osamnaest godina, više nije dužno svojim roditeljima. Bilo bi nevjerojatno ugodno kada bi roditelji mogli jednostavno reći svom odraslom djetetu: “Moj bivši potomče, nemaš nikakvih obaveza prema meni. Izlaz je tu. Uživaj na svom putu!
Kad bi moji poznanici imali zdravu ljubav prema sebi i samopoštovanje, nedvojbeno bi prigrlili ideju uspostavljanja smislenije veze sa svojom odraslom djecom. Međutim, stvarnost je takva da nam nedostaje istinske ljubavi i poštovanja jedni prema drugima. Iako možda volimo svoju djecu, taj osjećaj nije uzvraćen. Postavlja se pitanje: zašto se ljudi uopće odlučuju imati djecu? U svojoj srži, mi smo jednostavno životinje, vođene urođenim instinktom koji je uspavan u nama.
U tom početnom trenutku kada mi, kao majke, svoju novorođenčad prislonimo na svoja prsa, nikada nismo unaprijed upozorene da će jednog dana upravo to dijete postati nepoznato biće. Nekoć sićušno dojenče nadmašit će svoju drugu bivšu dojenčad u carstvu vrtića, započet će svoje obrazovno putovanje kao niži učenik i naposljetku će krenuti u carstvo srednje škole, gdje su pretjerani troškovi privatnog podučavanja dobro poznati. Neki će čak nastaviti pohađati fakultet. Ali dopustite da se ispravim, jer kada dijete napuni osamnaest godina, djetinjstvo prestaje postojati. U tom trenutku pojedinci obično započinju svoje kolegijalne napore. Jesu li roditelji perverzni u financiranju obrazovanja svojih potomaka koji nisu djeca? Ili je to samo prihvaćena “norma”?
Konsenzus među pojedincima koji su iz djetinjstva prešli u odraslu dob je da se ova situacija smatra “tipičnom”. Njihovo obrazloženje dosljedno se vrti oko ideje da nisu tražili da nastanu. Možemo se složiti da je uobičajeno da odrasli snose troškove visokog obrazovanja, iako u brojnim nacijama “djeca” samostalno preuzimaju tu odgovornost, budući da roditelji nisu dužni financijski uzdržavati svoje odrasle potomke.
Dok promatram one u svojoj blizini – svoje vršnjake i mlađu generaciju – ne mogu ne primijetiti da mnogi od nas imaju odrasle potomke koji su u svojim tridesetima ili četrdesetima. Obasipamo ih darovima, osiguravamo im stanove, kuće, vozila, odjeću, pa čak i odjeću za vlastitu djecu. Ulažemo velike napore kako bismo im osigurali mogućnosti zapošljavanja. Čini se da se novac uvijek traži i koliko god davali, nikad ga nije dovoljno. Neki roditelji čak idu toliko daleko da kose travnjak u nadi da će dobiti zahvalnost od svoje djece. No, čini se da se ovakvi izrazi zahvalnosti teško mogu čuti jer prevladava mišljenje da djeca ni po čemu nisu dužna svojim roditeljima.
Kao roditelji, nalazimo se u neprestanom ciklusu davanja, potaknutom nepokolebljivom ljubavlju koja graniči s opsesijom. Postajemo poput vječnog bankomata, neprestano ispuštajući novac bez kraja. Ali što je s jednostavnijim stvarima? Telefonski poziv, komadić čokolade, topao osmijeh, nježan cvijet ili utješni zagrljaj? Ispunili smo svoje roditeljske dužnosti na ovom svijetu. Stvorili smo briljantne umove, neshvaćene genije koji bi se mogli vinuti do neslućenih visina samo da su okolnosti bile drugačije. Samo da ih ne ometaju ograničenja korporativnog kapitalizma, samo da su pohađali drugo sveučilište, samo da nisu podlegli depresiji. Možda smo im dali tri tisuće eura, ali možda bi pet tisuća bilo razlika. I ne zaboravimo, to nisu samo djeca rastavljenih roditelja ili djeca umrlih roditelja. Oni su mnogo više od toga.
U četrdesetima, kada otplaćujete ratu kredita “djetetu” koji će biti vraćen tek vašom smrću, ključno je zapamtiti da “djeca nemaju nikakve obveze prema roditeljima”. U posljednje vrijeme intenzivno razmišljam o ovoj stvari. Došlo je do definitivnog pomaka u meni. Postalo je jasno da nakon bezbrojnih godina darivanja, koje je često bilo necijenjeno unatoč prošlom “djetetovom” osamnaestom rođendanu, više ne pridajem nikakvu važnost primanju ljubaznosti ili izraza zahvalnosti.
Koncept koji je doista odjeknuo u meni bila je spoznaja da ne bih trebala očekivati ništa zauzvrat od svog djeteta. Jučer se dogodio duhovit incident kada je moj prijatelj podijelio priču koja me je ušivala. Ispričao je kako je nazvao sina, ali je dobio odgovor: “Stari, ja sam na sastanku, zvat ću te za pet minuta”. Nije ni znao da je na kraju čekao sinov poziv punih petnaest dana. Oboje smo prasnuli u smijeh. “Je li ti to zabavno?” pitao me. – Meni je to urnebesno smiješno, ali neću se više dati prevariti na taj trik. Podijelili smo trenutak smijeha i ja sam mu poželjela svako dobro.
Priznaj moju vrijednost. Posjedujem supružnika, mačjeg pratioca, stan i vrt rascvjetanog bilja. Umorna sam od borbe za naklonost nezrele osobe u četrdesetima, iscrpljujući pritom svoja financijska sredstva. Što god sam dao, dao sam. Doduše, pogriješio sam zanemarivši potvrditi svoju neovisnost kad sam u osamnaestoj godini postao punoljetan, propustivši izjaviti: “Izađi kroz ta vrata.” Međutim, nikad nije kasno. Zadovoljstvo proizašlo iz konačnog demonstriranja izlaza dva desetljeća kasnije je bez premca.
