Dušica M. imala je 42 godine kada je odlučila da okuša sreću i nađe posao u Njemačkoj, kako su je često nazivali – “obećanoj zemlji”.
Dušica je bila ljubazna da ispriča svoju priču: “Hvala Bogu što sam preživjela. Iako trenutno nisam siguran u svoje zdravlje i moram provjeriti, zbog onoga što mi se dogodilo, osjećam se nadahnuto podijeliti svoje iskustvo s drugima.
U svibnju 2019. svoju će priču započeti nakon susreta sa sestričnom na zabavi koju su organizirali njezini roditelji. Na tom događaju, u nazočnosti svega što se dogodilo, njezina joj je rođakinja pružila priliku kakvu nije imala.
Jednom prilikom na jednom događaju imao sam priliku upoznati svog bratića Dragana. Rekla mi je da kuma njenog sina Sanja i njen suprug, koji je inženjer strojarstva u Njemačkoj, trebaju pomoć oko dvogodišnjeg djeteta. Smještaj, putne troškove, osiguranje, hranu i plaću trebali su osigurati sami. Iako mi je bila potrebna terapija na Institutu za reumatologiju u Beogradu, jedino sam se dvoumio. Bez obzira na to što je moj srpski pasoš dozvoljavao samo 90 dana boravka, molila me da razmislim o ostanku šest mjeseci. Uvjeravala me da ima neke poteze na hrvatskom graničnom prijelazu i da će pokriti sve moje kazne. S obavljenim mišljenjem liječnika pristala je na razdoblje putovanja do tri mjeseca.
Nakon mnogo izazova i razgovora sa Sanjom oko rasporeda, napokon su se dogovorili. Dragana će u Njemačku otići krajem kolovoza i ostati do početka listopada. Nakon toga idu na sedmodnevno putovanje automobilima u Srbiju, gdje su išli i na posao. Na kraju se zajedno vraćaju u Njemačku, gdje će Dušica ostati do sljedećeg Uskrsa.
Sanja je rekla Dušici da ona i suprug imaju mjesečna primanja oko 10.000 eura. Njihova financijska situacija zasad nije zabrinjavajuća.
Potvrdili smo datum mog polaska 18. kolovoza. Sanjin suprug mi je rezervirao i platio kartu za 25. kolovoza, polazak s autobusne stanice kod Sava centra u 00:05. Poslali su mi e-mail s kartom i naglasili da je nedjelja navečer kada trebam otići. Nažalost, tada ni ja nisam shvatio, kao ni oni da je zakazana subota umjesto nedjelja. Također, dao sam 4.000 dinara za osiguranje, iako su oni obećali vratiti taj novac. Kad sam htio ući u autobus, vozač mi je rekao da vrijedi od jučer. Tada sam pokušao stupiti u kontakt sa Sanjom preko Skypea, ali ona je već otišla od kuće pa sam i ja učinio isto.
Izvještava Dušica da je Sanja poruke vidjela tek sutradan. Nadalje, supruga Sanja organizirala je moj povratak u Mannheim. Napustio sam Beograd 26-og avgusta i preko Zagreba otputovao u Nemačku.
Sanjina prijateljica Dušica imala je nekoliko presjedanja i kašnjenja autobusa po redu vožnje, što ju je prilično uznemirilo. Na krajnje odredište, Ludwigshafen, stigla je jedva u pola pet ujutro. Srećom, Sanju je nakon silaska u kolodvor dočekao suprug.
Po dolasku svi su čvrsto spavali. I on je to učinio. Na spavaću sobu para nadovezuje se velika kupaonica, ali tuševi mogu pričekati dok se ne probude. Umoran je i znojan od puta; jedva podnosi vrućinu od 30 stupnjeva.
Na kraju hodnika nalazi se malena kupaonica koju sam mogao koristiti— imala je samo umivaonik i šalicu. Nakon što sam sjedio tri dana bez prekida, sada sam se mogao ispružiti s obećanjem da ću se idućeg jutra tuširati kako bih se probudio. Sljedećeg jutra u 9:30 svi su ustali iz kreveta; međutim, odmah su uvučeni u svoje svakodnevne aktivnosti. Nije bilo načina da uopće postignem ovaj cilj. Gospođa Sanja je sa svojim desetogodišnjim dječakom išla na školsku proslavu, pa sam ja odmah preuzela brigu o drugom djetetu koje je došlo na jedan dan i noć.
Inače, nisam se mogao okupati do oko 15 sati. Dok su boravili kod Sanje, njezin suprug i ona međusobno su zamjerali bivšoj dadilji koja ih je svaki sat zvala i molila da napuste posao. Zauzvrat, ja sam se jako brinuo o njihovom sinu Ivanu u svom domu, nisam mu dao da pomakne ni mišić, hranio sam ga i radio sve ostalo pod suncem, dok sam ja sigurno radio preko svojih mogućnosti.
Kuhala sam iako nije bio dogovor. Ukupno mi je ostajalo oko dva sata slobodnog vremena dnevno, od čega sam većinu vremena provodila sjedeći na stepenicama zgrade i plačući brojeći dane do povratka u Srbiju – dodaje Dušica da je dogovor bio da ona spava. kauč u dnevnoj sobi, na kojem, prema njihovim riječima, nije zauzeta
Ispostavilo se, međutim, da je cijela obitelj tu ostala do spavanja, oko ponoći, a Dušica je uvijek bila umorna. Do prvog ozbiljnijeg sukoba došlo je kada se Dušica Sanja požalila na maltretiranje starijeg sina.
“Ty wiedziałeś, że mam dwoje dzieci i że masz je karmić?” – powiedziała mi i spuściła mnie na ziemie, bo przecież wyraźnie ustaliliśmy, że odpowiedzialność spoczywa wyłącznie na młodszym czyli Ivanie. Gdy jej to powiedziałem, zawołała na mnie:
– I leć teraz! Wynoś się stąd z mieszkania!
Tako sam i htjela, ali me Sanjin suprug molio da ih ne ostavim na cjedilu, pa sam popustila. Nekoliko dana kasnije saznajem da je moj suprug imao tešku prometnu nesreću, ali je srećom preživio. Sanja se nije nimalo uzrujala, već je samo hladno prokomentirala: “Pa bar je živ.” Ostala sam zapanjena – kaže Dušica.
– Sanja mi je iscedila posljednji atom energije, pa tek onda sjedosmo u kola i krenusmo kući. Shvatim ja to kad sam došao do Srbije. Radio sam za platu od 500 eura, daleko ispod tržišne jer je ona mislila da sam jadan. Ma nisam, bojim se da po ovoj priči možeš vidjeti ko je ovdje jadan. Na kraju su me ostali nekako zadužili za oko 150 eura. Kad sam ja lijepo pitao preko Vibera gospođu da li će moći to da se vrati, prvo me muz̆ blokirao, pa me onda i sama Sanja blokirala par dana – zaključuje Sanja.
Odlučila je podijeliti svoju priču s ljudima kako bi skrenula pozornost na rizike ilegalnog rada u inozemstvu, čak i ako se radi o poznatim osobama.
